Page 25 - Odbrana Dubrovnika u Domovinskom Ratu

3.2.1. Pripreme za obranu Dubrovnika

Pred kraj ljeta 1991 godine agresija na Republiku Hrvatsku se rasplamsala na svim njenim
okupiranim dijelovima. Dubrovački kraj, odnosno hrvatski jug, nije imao puno vremena za

pripremiti se za ono što ga slijedi. Operacija „Zelena tabla“ kojom je u rujnu 1991. godine
dovelo do ozbiljnijeg naoružanja južnog dijela republike Hrvatske odigralo je važnu ulogu u

obrani Dubrovnika. Procjena je da je iz vojarne u Maloj Bari za potrebu HV-a, preuzeto oko
4800 pušaka, 500 pištolja, oko 20 protuavionskih topova... Raspolažemo podatkom da je

prije osvajanja navedene vojarne cijela Dalmacija raspolagala sa samo 3500 pušaka.

Zaključno tomu za južni dio Republike Hrvatske ova količina oružja je bila spasonosna,
41
usporila je neprijatelja. Jug Hrvatske strategijski značaj nije imao za obranu države. Bio je
izrazito nepovoljan za braniti jer su ga presijecale susjedne države (Bosna i Hercegovina,
Crna Gora) gdje je Hrvatska bila izrazito tanka, a te su države s obzirom na njihovu

demografsku strukturu dovodili južnu Hrvatsku u opasnost. Pred sam početak nemilosrdnog

srpskog napada hrvatske snage na južnom bojištu bile su izrazito malobrojne i najslabije na
cijelom hrvatskom ratištu. Hrvatski vojnici su bili slabo naoružani lakim pješačkim oružjem,

često i lovačkim puškama. U gradu je bilo vrlo malo ručnih bombi, a dijelom su i ručne
bombe bile improvizirane. Kada usporedimo vojne snage u početnoj fazi sukoba hrvatske

snage su bile u potpunosti inferiorne. U samom Dubrovniku je bilo policijsko sjedište

Dubrovnika, a koje je brojalo između 200 i 250 policajaca. Od ovoga broja njih oko četvrtinu
je bilo u specijalnoj jedinici. Zbor narodne garde je organiziran u 116. brigadu. Ipak ta

brigada će tek zaživjeti na području grada Metkovića u studenome 1991. u prvoj polovici
rujna 1991., godine u Dubrovniku je osnovan Odred naoružanih brodova. Frapantna je

činjenica da je netom prije napada JNA s mora, kopna i iz zraka dubrovački kraj branila
mješovita skupina branitelja i policajaca čiji je broj bio između 650 i 700. Oni su raspoređeni

i rastegnuti na bojište dugo 75 kilometara od Slanog do zaseoka Bani odnosno granice s

Crnom Gorom. Glavni čovjek obrane grada bio je Nojko Marinović. Crtu na Čepikućama
držao je Nijaz Batlak zvani Daidža. U studenom dok je tekao napad u punom jeku pokušano

je s osnivanjem Dubrovačkog bataljuna ali ipak nije došlo do realizacije. U kasnijim fazama

41 RAGUŽ, Jakša, Hrvatsko Poneretavlje u Domovinskom ratu, Metković, Zagreb, 2004., str. 166 – 168.

23