Page 23 - Odbrana Dubrovnika u Domovinskom Ratu

obnavljanje kulturnih događanja imali su duboko simboličko značenje, jer su predstavljali
oporavak i obnovu ne samo fizičke strukture grada nego i njegove duše i identiteta. Razdoblje

iz 1991. godine, iako obilježeno ratom i razaranjem, ostavlja trajne tragove u kolektivnom
pamćenju Dubrovnika i hrvatskog naroda. Ono služi kao podsjetnik na snagu zajedništva,

odlučnosti i predanosti obnovi. Očuvanje i restauracija kulturne baštine postali su ključni

aspekti ovog procesa obnove, ističući važnost kulturnog naslijeđa u identitetu i povijesti
Dubrovnika.

3.2. Pripreme za napad na Dubrovnik

U kasno ljeto 1991. godine, svima je već bilo jasno da teku pripreme za napad na Dubrovnik
odnosno na sektor „Jug“. Jug Hrvatske je bio posebno ranjiv jer na veoma malom prostoru ga

presiječe istočni dio Hercegovine s jedne strane, te Crna Gora s druge strane. Upravo na tim
mjestima su se i organizirale vojne i paravojne formacije s ciljem invazije na jug Hrvatske.

Okupljanje vojnih formacija u Crnoj Gori nije išao homogeno. Crna Gora tada, pa i danas je

bila podijeljena. Crna Gora je bila dio Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koja
se raspala tijekom tog perioda. U vrijeme neposredno prije napada na Dubrovnik, Crna Gora

je bila pod kontrolom Momira Bulatovića, čovjeka jako bliskog Saveznoj vladi, koju je vodio
bankar Slobodan Milošević. Stav tadašnjeg režima u Crnoj Gori bio je provođenje vojnih

akcija i operacija koju je provodila Jugoslavenska narodna armija (JNA) koja je uključivala i
operacije na južne dijelove Republike Hrvatske. Ipak, s druge strane oporba u Crnoj Gori

protivila se ratnim operacijama protiv Dubrovnika. Oporba je kritizirala politiku saveznih

vlasti i tragala je za mirnim rješenjem konflikta. Taj vremenski period obilježavaju sukobi i
nesuglasice u Crnoj Gori različitih političkih struja. Neposredno prije napada na Dubrovnik

kada su se okupljali crnogorski rezervisti i JNA, bilo je dosta dezeterstva. Najviše su
37
dezertirali Albanci te Crnogorci. Pripreme za napad na jug Hrvatske s prostora istočne
Hercegovine bile su intenzivne. Naročito na području Trebinja i Bileće. Trebinja i Bileće

možemo kazati prema izjavama Nojka Marinovića (prebjegao iz JNA na hrvatsku stranu) bile
su polazišta za mnoge napade na Dubrovnik i okolicu. U crnogorskom i istočno –

hercegovačkom sektoru za napad nije lako utvrditi točan broj vojnika. Prema planovima JNA
cilj je bio da se mobilizira 23 000 vojnika ali se radi slabog odaziva mobiliziralo za trećinu

37 KOPRIVICA, Veseljko, Operacija Dubrovnik – sve je bilo meta, Kapitol, Zagreb, 2004., str. 15-17.

21