Page 45 - Odbrana Dubrovnika u Domovinskom Ratu

bila na snazi zabrana pristupa okupiranom području Župe dubrovačke. Nakon pljačkanja
resursa u Župi dubrovačkoj, neprijateljske snage su se preusmjerile na Mokošicu, upadajući u

skladište "Shell" u Čajkovićima i odnoseći plijen kamionima. Također, agresorska JNA je
opljačkala nekoliko stanova u Mokošici, prisiljavajući vlasnike na odlazak. Neprijateljske

snage su otvorile vatru prema položajima Hrvatske vojske u Rijeci dubrovačkoj i koristile

teške mitraljeze za napade na Sustjepan i oko dvorca "Kaboga". Napad je trajao duže nego
što se očekivalo, što je rezultiralo ranjavanjem pripadnika HV-a koji nažalost nije mogao biti

evakuiran na vrijeme. Zapovjedništvo obrane Dubrovnika je ponovno uputilo prosvjed
79
komandi Vojske Republike Srpske - Boka u Kumboru zbog ovih incidenata. U prvoj
polovici ožujka HV je primijetio veliki vojni konvoj koji se kretao iz smjera Trebinja k

Dubrovniku. kada se u obzir uzme njihova brojnost, hrvatske snage zaključile su da se
priprema opći vojni napad na Dubrovnik. 25. ožujka u kasno popodne pripadnici JNA i

srpsko-crnogorski rezervisti iznad grada otvorili su paljbu na djecu na školskom dvorištu i na
građane grada. JNA je aktivno nastojala potaknuti sukob s HV-om, no HV nije reagirao na

agresivne provokacije. S položaja JNA na Žarkovici i Bosanci, tijekom noći između 31.

ožujka i 1. travnja, otvorena je intenzivna paljba iz teškog oružja prema najprometnijim
dijelovima grada. Jedna od četiri tromblonske mine ispaljenih tog dana pogodila je stambeno

naselje nedaleko od hotela "Argentina", gdje su boravili članovi Ujedinjenih naroda (UN) i
Europskih zajednica (EZ). U tom napadu JNA je uništila jedno vozilo EZ-a, a zastava UN-a

bila je ozbiljno oštećena od ispaljenih metaka. Promatrači koji su bili prisutni u Dubrovniku
osjetili su te napade JNA kao direktnu prijetnju njihovoj sigurnosti. Na sastanku časnika

održanom 2. travnja 1992., Sofronije Jeremić, vezač JNA, tvrdio je da je pucnjava bila

odgovor na neprekidne provokacije od strane hrvatske strane, što nije bilo u skladu s istinom.
Napadi su također bili usmjereni prema otoku Lokrumu i otoku Lopudu, gdje je nažalost

80
jedna osoba izgubila život. U proljeće 1992., HV je pripremao teren za pokretanje
ofenzivne operacije na južnom bojištu, a s ciljem odbacivanja neprijatelja južno od Popova
polja. Da bi to realizirali trebalo je osigurati preduvjete i osloboditi zaleđe odnosno

jugozapadni i južni dio Hercegovine.

79 MASLE, A., “Kobni pucanj iz Mokošice”, Slobodna Dalmacija (Split), 24. 2. 1992.
80 A. M., “Rafalima po Stradunu”, Slobodna Dalmacija (Split), 26. 3. 1992., 40.

43