Page 44 - Odbrana Dubrovnika u Domovinskom Ratu

snajperiste i automatsko oružje kako bi gađale gliser Hrvatske ratne mornarice (HRM) koji je
spašavao čamac u Koločepskom kanalu. U popodnevnim satima istog dana, neprijateljske

snage su otvorile vatru prema Nuncijati, a čulo se i detonacija iznad područja Lozica. Na
Žarkovicu je stiglo otprilike 15 vojnika, dok je kamion s vojnicima i ratnom opremom krenuo

iz Zatona prema Mokošici. Usprkos svim tim provokacijama, Krizni štab općine Dubrovnik

75
je odlučio uputiti prosvjed Komandi Vojnopomorskog sektora – Boka. Nastavak kršenja
primirja obuhvatio je otvaranje vatre od strane jedinica JNA iz Mokošica prema Sustjepanu.

HV nije reagirala na provokacije vatrom, već je zapovjedništvo za obranu Dubrovnika brzo

donijelo odluku o podnošenju prosvjeda. Prema mišljenju zapovjednika obrane Sustjepana,
Jakše Hodaka, cilj agresorskih snaga JNA i rezervista bio je pljačka Dubrovnika. Hodak je
76
predviđao da će nove napade nastaviti sve dok ne ostvare taj cilj. U međuvremenu, 15.
siječnja 1992. godine, Hrvatska je postigla međunarodno diplomatsko priznanje, što je

označilo značajan trenutak u najnovijoj hrvatskoj povijesti. Ovim priznanjem potvrđena je
ispravnost otpora, obrane i predanosti hrvatskih branitelja. Uslijedila su napadi snaga JNA,

koje su otvorile vatru prema auto kampu u Lapadu, tankeru INA-e u Gružu i Sustjepanu,

dovodeći u opasnost položaje hrvatskih branitelja tijekom 16. siječnja 1992. godine. Na
77
sreću, taj napad nije rezultirao ljudskim gubicima. Na Bosanci, 20. siječnja 1992., Hrvatska
vojska primijetila je pokretanje snaga JNA, što je povezano s promjenom rasporeda tih
snaga. Također su primijećeni pokreti kamiona u oba smjera i prisustvo dva helikoptera iznad

Rijeke dubrovačke, zajedno s izoliranim snajperskim pucnjima prema Sustjepanu i Kantafigu.
HV je mudro odlučila ne odgovarati na provokacije. Tijekom prvih dvaju mjeseci 1992.,

pljačke su i dalje bile uobičajene na područjima pod kontrolom JNA. Opljačkani su veći

hoteli u Srebrenom, Mlinima, Platu i Kuparima, a namještaj je nestao iz kompleksa
78
"Dubrovačkih vrtova sunca". U veljači 1992., admiral Sveto Letica, zapovjednik Hrvatske
ratne mornarice, analizirao je stanje u Dubrovniku i okolici. Naglasio je da je situacija u tom

području bila jasna iz etničkog i političkog stajališta jer je Dubrovnik pripadao hrvatskom
narodu i teritoriju. Dodao je da Dubrovnik nije bio u kriznom stanju te da nije bilo potrebe za

dolaskom međunarodnih snaga "plavih kaciga". Admiral Letica je također napomenuo da su
jedinice JNA i crnogorski četnici okupirali dubrovački teritorij i da bi ih trebalo povući. Što

se tiče vojarne na Prevlaci u južnom Konavlu, istaknuo je da granice Republike Hrvatske
ostaju nepromijenjene, a Prevlaka ostaje u hrvatskoj teritorijalnoj cjelini. U tom razdoblju je

75 L.B., A.M., „Prosvjedom na provokacije „JA“ Slobodna Dalmacija (Split), 6.1. 1992., str. 32.
76 MASLE, Antun, „Pljačka Dubrovnika kao mamac“, Slobodna Dalmacija (Split), 13.1.1992. str. 4-5.
77 “Hici na Sustjepan” , Slobodna Dalmacija (Split), 17. 1. 1992., str. 32.
78 “Povremena pucnjava”, Slobodna Dalmacija (Split), 21. 1. 1992., str. 28.

42