Page 13 - Odbrana Dubrovnika u Domovinskom Ratu

13
Garašanina i njegovih „Načertanija“. Po ovoj formuli samo su Srbi se mogli odcijepiti iz
Jugoslavije. Hrvati bi se mogli odcijepiti odnosno imati pravo na samoodređenje samo na

dijelu teritorija na kojemu Srbi nisu imali pretenzije. Ova iskrivljena zaključivanja su
uništavala svaki pokušaj dijaloga između hrvatskog i srpskog naroda. Jednako tako dala su

14
naslutiti da će se na dijelovima Jugoslavije gdje žive Srbi voditi sukobi i rat. Glavni oslonac
Srba u Hrvatskoj i njihove politike prije početka rata bila je Srpska demokratska stranka
(SDS). Stranka je osnovana u veljači 1990. u Kninu. Stranka se u početku postavila kao

antirežimska i antikomunistička. Ona se u svom programu „zalagala za višestranačje i

federalno uređenje Jugoslavije“. S odmakom vremena znamo da je to bila obična demagogija.
Prvi predsjednik novoosnovane stranke bio je psihijatar dr. Jovan Rašković. Urota Babić –

Martić, mladi i ambiciozniji duet u ranu jesen 1990., smijenila je dr. Jovana Raškovića s
mjesta predsjednika. U proljeće se stranka dodatno rascjepljuje te se dijeli na SDS Hrvatske i

SDS Krajine. Za predsjednicu SDS Krajine izabrane je dr. Ljubica Šolaja. Na prvim izborima
SDS je bio marginalna politička stranka. Većinu je imao jedino u Donjem Lapcu, Gračacu i

Kninu. To im je omogućilo pet mjesta u saboru. U ljeto 1990., SDS jača, dijelom zbog rasula
15
u SKH-SDP, gdje su većinu Srba iz te stranke upisali u svoju. Najveći problem Srba u
Hrvatskoj za provedbu ideje o SAO Krajini bila je nehomogena cjelina, disperzivna. Oblasti

koje su oni organizirali nisu bile etnički homogene. Na prostoru sjeverne Dalmacije u tri
općine je bilo središte SAO krajine. Te tri općine brojale su 87 000 stanovnika, od toga više

od 25% je bilo Hrvata, oko 74% Srba. U istočnoj Lici živjelo je oko 80% Srba. Kordun i
Banovina bili su najudaljeniji dijelovi tada zamišljene države sa 63% srpskog stanovništva.

Kada uzmemo u izračun cijeli taj prostor koji nije bio povezan, obuhvaćao je 13% teritorija

RH, 4,8% stanovništva, te 27,4% srpskog stanovništva. Na području istočne Hrvatske, mjesta
koja su Srbi svojatali bile su četiri općine. U njima je živjelo oko 400 000 ljudi, sveukupno

nešto manje od 25% Srba. Kada se zbroje sva područja koja su Srbi „svojatali“ i na koja su

pretendirali dolazimo do brojke od teritorija 16 000km2. To je brojka od 28% ukupnog
teritorija Republike Hrvatske, s 881 000 stanovnika, broj Srba iznosio je 316 000, dakle 36%.

13 „Načertanije“ – politički program iz XIX. Stoljeća vanjske srpske politike. Sastavio ih je 1844. Ilija
Garašanin. U programu se naglašava da se Srbija ima pravo obnoviti u granicama Dušanova carstva. U
„Načertanijama“ se lako prelazi barijera teritorijalnih pretenzija na susjedne zemlje. Garašanin smatra da se
Srbija može proširiti nauštrb zemalja koji imaju značajan broj Srba u svojoj etnografskoj strukturi.
AGIČIĆ, Damir, Tajna politika Srbije u XIX. stoljeću, AGM, Zagreb, 1994., str. 148.
14 MARIJAN, Davor, Domovinski rat, Zagreb, 2016., str. 21.
15 Hrvatski memorijalno – dokumentacijski centar Domovinskog rata (dalje HMDCR): BARIĆ Nikica, Srpska
pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2005., 55-56, 61, 213-214.
11