Page 66 - Smrt u Dubrovniku
P. 66

KRIVICA


     Krivica. Pojam krivice, ovog puta istovremeno apstraktna i   lične interese, pravi od ljudi marionete, koje služe samo za
     uopštena ideja izvedena iz uzročno-posljedičnih zbivanja,   širenje mržnje i njihovih ekstremnih stavova. Ekstremizam
     karakterističnih primjera, iskustava: tvojih, njihovih,   stvara plodno tle za rast njihovih ideologija. Jedni osuđuju
     mojih, naših... Lako se piše, sedam slova. Slovo i se   druge, drugi osuđuju treće, ovi sadašnji one prošle... usput
     ponavlja. Može se brojati kao jedno, tako dobijamo šest.   zastupajući skoro iste autoritativne, licemjerne, razorne
     Isto kao šest država jedne velike. Sada već bivše. Kada   rezone. Tehnikom – cilj opravdava sredstvo. Sredstva
     izdvojimo ista slova, dobijemo dva, recimo pokrajine.  su državni simboli. Sredstva su licemjerne riječi koje
                                                        samo služe kao štit od svih (ne)djela i užasa koje su oni
     Akronim KRIVICA može biti Kapitalistička Ratna     prouzrokovali. Lažni kompromisi, jadikovanje, stavljanje
     Imperijalna Vladavina Iracionalnih Ciničnih        u nepristupačne pozicije koje ne postoje. Njihove ruke
     Aristokrata, ovako je, ako bismo posmatrali površno   pomirenja, javno plasirane, neiskrene, samo služe da bi
     i drugu polovinu. Sa prvobitne tačke gledišta, one   ljudi odabrali stranu sa kojom će sada da budu saveznici.
     optimistične jeste Kreativni Rad Istinitih Vrijednih   U tom trenutku, onu drugu odbacuju. Država nije
     Intelektualaca Civilizovanih Akademika. Mogu se    državni simbol, država nije autoritet, nije skupština, nije
     napraviti odstupanja, kombinacije riječi i vjerovatno   predsjednik, nije vladajuća partija, nisu institucije... nije
     je to donekle jasan prikaz jedne države. Država i ljudi   ono što smo naučili. Krivi smo jer smo dopustili. Braneći
     kojima ona može pripadati. Riječ nije samo to što znači.  ova sredstva, uzimajući u ruke državne simbole bilo
                                                        koje države, prateći i podržavajući svaki pogrešan korak.
     Ovaj pojam bih svrstala u grupu nejasnih. Ne možemo mu   Istovremeno uništavajući prirodu, infrastrukturu, boreći
     odrediti mjesto, čemu ili kome najviše pripada, u svakom   se protiv ljudi u svom okruženju na površnoj osnovi...
     smislu, relativan je. Može biti svačiji i ničiji. Zbog njega   samo se podstiču podjele, mržnja, netrpeljivost. Ovo je
     se mnogo priča jasno ne završava, ostaje neodređeno,   takođe vrhunska podloga za razaranja, uništenja i rat.
     uzimajući pod svoje žrtve, stradanja, tugu, patnju, bol,
     nestajanje. Iako se lako izgovara i piše, teško se preuzima.
     Od djetinjstva je uglavnom prebacujemo na drugog,   Ponavljaju se iste greške, sve je više komplikacije, a
     uzima je onaj kome manje znači, otac, majka, sestra, brat,   krivica ne pripada nikome. Ako bismo je posmatrali kao
     tetka, baba, deda, prijatelj, bilo ko. Olakšavajući nam,   nezavisnu riječ, koja može imati bilo kakvo značenje, svi
     otežavaju. Kasnije je i ne poznajemo, osim kao beznačajnu   bismo je olako prihvatali. Prateći njen korijen i značenje,
     riječ, koja samo postoji i sigurno pripada drugome. Ja ne   jasno je da je svojstvena odgovornosti. Da bismo prihvatili
     griješim, mi ne griješimo, on, ona, ono, oni, one su krivi.   odgovornost, mora postojati osjećaj, svjesnost da je nešto
     Do kada tako? Koliko još vremena treba da prođe, iščezne,   samo naše i da smo, kao takvi, sposobni da činimo greške,
     nestane da bismo shvatili da svi imamo pravo na greške   prihvatamo ih i ispravljamo. Uključujući zaboravljanje
     i da ih kao takve priznamo? Koliko još života treba da   povoda i potrebe za istim. Ovdje se nameće i pitanje tog
     nestane i da se uništi da razumijemo da ova riječ, akronim,   osjećaja krivice. Pojavljuje se opravdano ili neopravdano,
     pojam, sklop slova nije toliko teška da je prisvojimo   u odnosu na svijest pojedinca i racionalnog pogleda
     u onom trenutku kada je zaista naša? Koliko, ljudi?  na stvarnost. U mom okruženju je ovaj začudni osjećaj
                                                        krivice često prisutan, čak i u ovom kontekstu. Da li su
     Zar ne shvatate dokle su nas totalitaristički režimi doveli?   ti ljudi, sa kojima se svakodnevno susrećemo, svi oni
     Je li vam jasno da je demokratija ista ova beznačajna riječ   koji su na strani pravde, napravili neki pogrešan korak i
     koja može biti bilo šta, osim ono što joj je predviđeno da   da li oni treba da preuzmu krivicu za sve što se dešavalo
     bude? Razumijete li da je svaka sljedeća medijska vijest   i dešava oko nas? Da li su oni krivi zbog svih ratova koji
     samo još jedna tačka oko koje nas tjeraju da trošimo duše   se vode širom svijeta? Da li su krivi što se na prostorima
     i živote? Pronašli su nam fitilj, otkrili su polje okupacije   naše multikultularne države i dalje raspravlja o tome
     naših mozgova i konstantno nas bombarduju raznoraznim   ko je koje nacionalnosti i vjeroispovijesti? Da li su oni
     otrovnim klicama koje nam postepeno ubijaju psihu.   krivi zato što su Crna Gora, Hrvatska, Srbija, Albanija
     U posljednje vrijeme sve brže i intenzivnije. Vidite li   vječiti neprijatelji, preko leđa naroda, a predsjednici istih
     da im ni to nije dovoljno, pa su se vratili na još jedno   odlično zajedno funkcionišu, preskačući sa jedne strane
     fizičko obračunavanje i razaranje? Stara, dobra metoda za   na drugu, po sopstvenom nahođenju? Da li su oni krivi
     rješavanje svih problema. Kako su intelektualci govorili i   što je velikom broju naroda potrebna podrška insitucija
     govore, rat za mir. Paradoks života, riječi koje ni Kafka, ni   da bi shvatili da su nezavisni i da imaju pravo da se bore za
     Beket, ni Krleža ne bi iskoristili u istom intervalu. Samo   svoje? Da li su oni krivi što kultura u Crnoj Gori iz dana
     oni, uzvišeni intelektualci, bez osjećaja za život, ljude,   u dan nestaje? Da li su oni krivi što se politika godinama
     prirodu, drveće koje poslije te borbe za mir više i ne   stavlja u isti kontekst kao i sportski događaji, zato što
     raste. Kako ne shvatite da podržavanje režima ne donosi   se zapošljavaju prosvjetni i zdravstveni radnici, državni
     ništa osim puke, beznačajne trenutke propagandne i   službenici i mnogi drugi koji u glavi imaju samo cifre, a u
     nevažne popularnosti? Da li zaista znate koje su njihove   ruci kupljene diplome? Pitam sebe i vas. Molim sve nas!
     ideologije? Režim se ne bori za narod. Režim se bori za                                               66
   61   62   63   64   65   66   67   68   69   70   71