Page 752 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava
P. 752
Skinimo'uroke' 705
koja nije ništa drugo doli oruđe sustava. Štoviše, ostali u redu iza mene nisu rekli:
„Dajte, ne budite smiješni, pustite dijete na WC.”
Ne, pitali su me koliko će zbog mene morati čekati. Nisu iskazali ni trunku
suosjećanja ili onu osnovnu dozu čovječnosti prema nekome u nevolji.
Sve je nalikovalo prizoru iz nekog znanstveno-fantastičnog filma poput Matriksa
ili Stepfordskih supruga. Je li itko od tih ljudi bio uistinu svjestan? Čini se da nije.
Svakoj svjesnoj osobi situacija je bila krajnje jednostavna. Imali smo dječaka kojem
očajnički treba zahod, a imali smo i zahod - savršen par. Ali. Porobljen um ne
čini jednostavne stvari, kamoli da ih zapaža. Svijet je kompleksna ravan pravila i
propisa kojih se pokorno moraju pridržavati. Ukoliko pravila ne kažu da je situacija
jednostavna, što rijetko kada čine, situacija je zamršena.
Jednom drugom prilikom bio sam na nogometnoj utakmici mlađih uzrasta i
gledao Jaymiea kako brani na golu za svoj tim. Stajao sam nedaleko njegova gola i
snimao ga fotoaparatom kada je stupao u akciju. I opet, vrlo jednostavna situacija
- otac fotografira svog sina. Ah ne u umovima onih iz Zemlje Nedođije. U ovom
slučaju, kažu pravila Nedođije, ne smijete fotografirati vlastitu djecu bez dopuštenja
roditelja svih drugih igrača na terenu koji se mogu i ne moraju nalaziti u pozadini
,
snimljenih slika. Sudac na toj utakmici, koji zasigurno radi za Alldays’ pristupio mi
je i rekao da se snimanjem fotografija bez dopuštenja roditelja svih ostalih igrača
(od kojih većina uopće nisu bili na utakmici) krše pravila.
„Snimam svog vlastitog sina.”, rekoh. ,,U čemu je, do vraga, problem?”
„Prema pravilima FA [upravno tijelo u engleskom nogometu], ne smiju se snimati
nikakve fotografije bez dozvole roditelja.... zbog pedofila, znate.”
„Ali, to je moj sin.”
„Žalim, takva su pravila.”
Zatim se taj pravilnikom uvjetovan ‘um’ poslužio onom klasičnom rečenicom
koju stalno slušamo: „Ne mogu ja tu ništa, samo se pridržavam pravila.” Pa, zapravo,
nešto bi ipak mogao učiniti: mogao bi uključiti vlastiti mozak i prosuditi konkretne
okolnosti dane situacije. Taj sudac je stajao pored mene dok sam pomagao Jaymieu
u zagrijavanju prije utakmice, dakle znao je da sam mu otac. Ali ne; pravila su
pravila, stari, ne mogu ja tu ništa, bez iznimaka. Na jednoj drugoj utakmici snimao
sam Jaymiea na terenu nedaleko moje kuće i svi ondje prisutni znali su da je on moj
sin, uključujući i suca koji je: zaustavio utakmicu, dokaskao do mene i rekao mi da
moram prestati snimati ukoliko nemam dopuštenje svih roditelja. Ako ga nemam,
reče mi čovjek u crnom, morat će me zamoliti da napustim travnjak. Odgovorio
sam mu da me može moliti što god hoće, ali da se ja odande ne mičem i da neću
prestati sa snimanjem. Predložio sam mu da ne bude tako krut i da mi, usput, kaže
broj svojih cipela i koliko često mijenja žnirance jer mi te informacije trebaju za
nacionalnu bazu podataka. Uz, na taj način, splasnut osjećaj autoriteta on je nastavio
utakmicu, a ja sam nastavio sa snimanjem. Doista ne moramo trpjeti sva ta sranja,
pa zašto onda trpimo?
