Page 75 - Smrt u Dubrovniku

Samo samoubojica na isti tas vage stavlja svoj život i Uvjeti su bili ratni i misli su najčešće same od sebe
slobodu; da bi jedno uništio drugim. On uzima slobodu slijedile ratnost. Neka ruka je po određenom šablonu
da bude mrtav i uzima sebi život da bi (ga) se oslobodio. sačinila spisak, kao što je to uvijek sa spiskovima.
Zasjedao je prijeki sud, prijeko, kao što mu i ime
Mislim da je tako nekako rezonirala gospođa Mici na kaže. Na plakatu s trideset sedmoricom osuđenih na
vrhuncu svog razložnog jeda: “Ako već hoćeš izvršiti smrt bio je deveti po redu. Na dnu spiska stajala je
samoubojstvo – izvoli! Ali nemoj to nametati i drugome.” naredba da nitko ni za koga ne smije intervenirati.

Da li je Mirko Šuštar vjerovao da će se spasti? Nesumnjivo. Šuštarev pojam časti bio je očito preslab štit za njegov
No upravo vjera u spasenje, vjera u bolji život na zemlji život. I tako je ispalo da ništa u njegovoj osobnoj
i (ili) na nebu, ona je nezamjenljiva hrana svakog povijesti nije slavno. Malima je data mala sudbina;
opredjeljivanja za mučeništva. Zato znam da njegov život jednako kao i smrt prolazi im ne ostavljajući
ostanak nitko nema pravo naprosto otpisati u stavci značajnije tragove. Tko danas, skoro četiri decenije
“naivnost”. Taj crni optimizam, to ljekovito građenje nakon oslobođenja Dubrovnika, pamti dubrovačkog
nade, traži svoje preimenovanje. I dugo mi je trebalo Čeha Mirka Šuštara, vlasnika bifea na Stradunu,
dok sam shvatio da je, bez trunke fanatizma, nasuprot čovjeka koji je vjerovao da svijet može biti ovakav
svakoj ideologiziranoj svijesti, nasuprot razlogu i ženi, ili onakav, a ne da uvijek mora biti kakav jest.
Mirko Šuštar, mali gostioničar iz ratnog Dubrovnika,
stao te noći u obranu slobode. Kao da je, ne znajući sam Život je dao za pravo njegovoj ženi, rat je opravdao
kako, u porobljenom Dubrovniku, par sati prije slobode egzekutora, slava je naravno pravedno pripala
koja dolazi, stao u obranu onih principa koji su mnoge pobjednicima. Samo je Mirku Šuštaru pripalo ništa i
odveli u šumu i borbu. Njegov trenutak izjašnjavanja je nema više nikoga tako moćnog da mu nešto može dati.
stigao odista kasno. Pa ipak, na vrijeme. Pitanje koliko “Za razliku od slave”, kaže Isidora Sekulić, “čast nikad
je u tome otporu, u tome izboru da se bude pasivan i nije šumna, burna, nikad ne znači bezuslovni klimaks
moguća žrtva, koliko je u tome samoubilačkog, ostat i prvenstvo. [Zato je on govorio sa svojom ženom kao
će, nažalost ili na sreću, bez preciznog odgovora. I da se pravda.] A kad je u pitanju osećanje časti, onda
mada je samoubilački poriv dovoljno širok da ponese smo definitivno unutra u čoveku, u jednom isključivo
teret otpora, žestinu opredjeljenja, sa njim uvijek kao aktivnom procesu. Osećanje časti i ljubav za čast to je
da ide, kako to kaže Alvarez, i neka primjesa frivolnog. samopoštovanje čoveka zato što oseća da je poštovalac
I zato bih volio da ga jednostavno isključim. Onaj velikih stvari, da na kraju poziva svoga vidi ideal i boga.”
tko do samozatajnosti štuje svoj nazor može u očima
razložnog djelovati kao samoubojica. Međutim on sam ***
kao da na pola puta uvijek pokreće neki mehanizam
koji obesnažuje izvođenje gornjeg zaključka. U stavu Mnogo godina kasnije, ne obraćajući tad na to pažnju
“ginem za pravdu” težište je uvijek na onome za čuo sam kako majka razgovara sa susjedom o gospođi
pravdu, nikad na ginem. A zaključivanje je u principu Mici. Susjeda je vidjela gospođu Mici u Beču. Gospođa
jedna logička operacija suvisla samo dotle dok djeluje Mici je bila dobro i zdravo. Ali mene su tad interesirale
(ograničavajuća) svijest koja bespogovorno usvaja zračne puške; davno sam već bio zaboravio njene
tu logiku. Istoga časa kad se iz tog odnosa iskorači, šarene krpice i noć s pedantno zapakiranim koferima.
ostaje tako malo onog na što se možemo pozvati. To je
upravo ono mjesto gdje se otvaraju vidici tragičnog. No uspomene ne mogu, kao ljudi, odseliti zauvijek;
njihovo je nešto što hoće i umije odživjeti u nama
Ja naravno, ni tad ni danas, nisam mogao uspostaviti svoj živt do kraja. Kad-tad otvori se bunar nebeski
logičnu vezu između toga što je Dubrovnik oslobođen da nas zalije i onim kapljicama koje su prskale u
i činjenice da nema više dunda Mirka. Kakva je stranu dok smo kao djeca gacali po lokvama.
veza između bračne svađe u saloči Šuštarevih i
pobjedonosnog uzmaha onog kola punog grlenih Njegova smrt je do mene dopirala polako. Kao da
glasova, širokih prsa, neobičnih pokreta... je to bio slučaj koji su rješavale kancelarije neke
beskrajne Administracije. Probijala se do mene kroz
Bilo je onih koji su izdržali mučenja ne progovorivši, godine s malom propusnosti. Neumitna i čista kao
vjerni svojoj utemeljenosti u ispravnosti svoje borbe. I voda. Nelagoda koja me pecne svaki put kad prolazim
onih koji su pali u jurišu s posljednjom misli da ih zvižduk barkom pokraj Dakse, idući ka nekom od Elafita, stapa
metaka podsjeća na fijuk čiope. Mirko Šuštar je izdržao se sa onom mješavinom emocija koja me obuzme
u svom ljudskom uvjerenju da on ni za što nije kriv. kad – bilo odakle – polazim na otoke; jedva da bih
u njoj našao neko određeno mjesto za Šuštara.
75 ŽIVOT ZA SLOBODU