Page 74 - Smrt u Dubrovniku

ŽIVOT ZA SLOBODU Milan Milišić

“Samo se jedan čovjek rodio, samo Kao da će svojim srezanim blokovima zgrada i svojim
mostovima skrenuti tovar bombardera, zavrnuti i samu
jedan čovjek je umro na zemlji. putanju letjelica. U grad se dolazi trgovati ili slaviti; smrt
Tvrditi suprotno čista je statistika.” u gradu nije u skladu sa njegovim značenjem za koje
se svijest u to divlje vrijeme otima; ona je u gradu, ne
J. L. Borges budući u skladu s pretpostavljenim i dugo življenim –
neskladna. U gradu se može umrijeti od trešnje, od kuge
Ispisane jakim i nečitkim pismom djetinjstva dvije me ili prirodnom smrću. U svakom slučaju od nečega što je
slike vezuju za oslobođenje Dubrovnika 1945. godine. vis maior, Božja volja, a ne neka “tamo prdarija, gvera,
bumbardavanje, revolucijom...” Ta sigurnost škatule je
Sjedim na tepihu nasred velike dnevne sobe – saloče, kako očiti anakronizam još od Napoleonova vremena; ali
se to u gradu zove – i igram se krpicama. Krpice su retaji stoljetno uvjerenje da se gine vanka, tamo, na Primorju,
koje mi je dala gospođa Mici. To je ona tete što svako u Konavlima, u Hercegovini, na moru, sagradilo
večer sjedi za šivaćom mašinom. Ona je šnajderica. Ovo je, kamen po kamen, jednu drugu vrstu utvrde, zid
večer, međutim, koluti mašine miruju. Mirni su na neki psihološke nadmoći mjesta koji generacije očito baštini.
osoben način i svi koji sjede u saloči, izuzimajući gospođu
Mici i njenog muža koji se glasno prepiru. Prepiru se sad Stojimo s puno drugih ljudi ispred crkve svetog Vlaha.
na njemačkom, sad na hrvatskom. Nitko se ne miješa u Noć je prošarana nekim neobičnim osvjetljenjem
njihov razgovor mada svi emocionalno njore kroza nj. koje dotad nisam bio vidio. U nepravilnom krugu
oko Orlandovog stuba trupkaju neki džinovi u robi
Večer je uoči oslobođenja Dubrovnika. Nijemci se te koju također ranije nikad nisam vidio. Glas kolovođe
noći povlače iz grada. Gospođa Mici ima austrijski pasoš. koji počinje pjesmu tako je oštar da mi se čini kako bi
Ona je švapski pedantno zapakirala svoje i muževljeve svojin bridom mogao presjeći zvonik napola. Gledam
kofere, i oslanjajući se na opreznost, razbor i intuiciju na tren u jednog džina s raskopčanom sivozelenom
odlučila da ona i muž napuste Dubrovnik s Nijemcima. košuljom iz koje nadiru gusto maljave grudi.
Ali muž neće. Odgovara i nju. Mirko Šuštar, Čeh koji
godinama živi u Dubrovniku, drži na Stradunu bife. On Kolo se širi i mati me povuče za ruku da me ne ugazi
je jednostavan čovjek i njegovi razlozi su jednostavni: neka od ogromnih, kao tenk teških cipela koje džinovi
Zašto bih ja bježao odavde, sa nekim i nekamo? Ovdje nose. Vidim u pretapanju slika neka razdragana ženska
je moja kuća, ja živim ovdje; u svakom drugom mjestu lica, neka ozarena bahatim zadovoljstvom, druga
sam izbjeglica bez krova i kruha. Nikomu nisam nikakvo napeta od smijeha i pjesme. Ali uglavnom ne vidim
zlo učinio, gledam svoj posao, nikomu nisam dužan. ništa osim gužve, nogu, donjih dijelova kaputa...
Atmosfera je elektrizirana mješavinom slavlja i straha.
Kontra ovoj, naizgled razložnoj poziciji, stoji uvijek
utegnuta gospođa Mici, i sve se više ljuti. Ona ne poriče Kategorije života i slobode kategorije su koje tako lako
ništa od onoga što on kaže, ali su njeni zaključci potpuno uzimamo za jasne po sebi i tako olako izjednačavamo.
oprečni njegovima. Otprilike: Nikad ti nećeš odrasti! O Život dijelimo od neživota (smrti) i slobodu od neslobode
čemu ti pričaš? Jesi li zaboravio da je rat, svjetski rat? Da (ropstva) nekom osjenčenom crtom što kao državna
u ratu ne važi ta tvoja djetinjasta logika. Jesi li oženjen granica razmeđuje predio na karti. Tamo pak gdje ta
Njemicom? Jesi. Je li tvoj bife stalno pun Nijemaca? granica prolazi, u planinskoj vrleti ili na pučini, čovjek
Jest. Komu ćeš ti objasniti da je za tebe gost samo gost? se nema za što uhvatiti; u neveri ili snježnoj oluji granica
Imaš li ikoga na partizanskoj strani tko će se zauzeti za za njega ne postoji. Priroda postavlja granice njegovoj
tebe? Nemaš. Pa kako onda možeš biti tako glup, tako slobodi i njegovom životu. Jači i slobodniji on može biti
nedokazan!? I lupka u ljutnji petom čizmice o pod. od tih fizičkih datosti, ali samo prema unutra. Sloboda i
život su zato najprije kategorije unutrašnjeg čovjekovog
K Šuštarevima smo preselili iz straha od bombardiranja. svijeta, a ne pitanje kliničke smrti ili javnog deklariranja.
Otac, majka i ja dijelimo jednu sobu njihovog stana
u gradu. Zašto smo napustili svoju kuću? Uostalom, No rat je jedna od onih kataklizmi kad jedno
zašto se kriti od eventualnog bombardiranja unutar lako postaje drugo, a sve skupa - ništa.
zidina? Zar nije logičnije da su kuće van zidina, sa manje
katova i raspoređene u manjoj gustini, daleko sigurnije Svoju slobodu – zbir svojih poriva i stremljenja –
ako sigurnost mjerimo realnim procentom rizika. Da, neprestance žrtvujemo životu, životu kao sklopu
ali postoje tu i “emotivno-povijesni” razlozi. Jedna je uvjetovanosti i komornosti. Pa zar nije logično
osobita vrsta zatvorenosti kojom je prostor unutar zidina da se sve to jedanput i obrne? Da sloboda bude
natopljen. Konstruiran da bi zaštitio i osigurao, taj prostor čin (akt), a život vrijeme u kojemu se taj čin
istodobno zrači nadmoć prema vanjskom, divljem svijetu. može odvagnuti, u kojemu može potrajati. 74