Page 17 - Smrt u Dubrovniku

Put ratnika je osnovna i glavna radnja, te
kazuje što se sve u ratu događa. Također, leševa pijanih momaka poginulih u prijateljskoj vatri...
prestaje mi misao. Mislila sam u stvari da se napravi
prikazuje kako se psiha u ratu mijenja, jedna scena gdje imamo leševe i imamo ukradene stvari
te naposljetku – kako se u ratu umire. U pa vojnici biraju između leševa i ukradenih stvari i ipak
pozadini te priče vrti se povijest u svojoj odaberu ukradene stvari. Čepikuće. Je li čudno što mi
vječnoj petlji prezent perfekta te načinje sad sve ovo zvuči kao ček i kuće? Dosta čekova. Možda
priču o raspadu jedne države i čitavog se i sada, neko dijete igra sa čekovima ostalim oko kuća.
Pokidane noge prasadima, eto, takva smo mi stoka. Pitala
jednog svijeta, nade u svjetlu budućnost. sam babu danas kakav se tata vratio iz rata. Ona je rekla
– roj pčela. Nije ga održavalo mjesto, od mirnog Gara,
Anja Pletikosa odjednom drugi čovjek. Danas sam mu rekla da radim
predstavu o Dubrovniku. Stavio je ruke iza leđa i prislonio
tijelo uz zgradu, kao da mu je trebala sva potpora da ga
zadrži na nogama. Ono što ja hoću je da mu ispričam
Tin Ujević, pištolji, krastavci, boce alkohola, alkohol, šta sam sve čula i da znam kroz šta je prošao i da je sad
pijani rezervisti, puni kamioni, prazni kamioni, puni vrijeme da on sa mnom priča. Možda se i to desi nakon
kamioni kablova, utičnica, raznih posuda, paravojnih predstave, nakon filma. On, kao i Marjan, voli prirodu.
formacija, škrbavih, šupljih lobanja, profiteri od
mozgova prosutih u šljemovima, lampe u hotelima Andrija je kao neko ratno siroče, prije dva dana je bio
gdje su državni vrhovi održavali tajne sastanke, večere, na radionici, napustio je krug u kojem smo se nalazili
pravili nasljednike. Kese pune pokradenih stvari. i sjeo na pod i rukama prelazio preko glave, na kojoj
je nekad bila čečerava duga kosa. Sad je nema, ali su
Anja koristi izmišljeni jezik, crnogorski ili ono kako ona ostali tikovi, to znam jer ja kad stavim sočiva, imam
misli da bi crnogorski bio, Anja je Hrvatica, valjda. Ja pokret namještanja naočara. Juče nas je Petar prozvao da
bih voljela da se osjećam kao Latinoamerikanka ili kao izaberemo grupu i da napravimo jednu vježbu od svega
ledeni ljudi koji nemaju riječ za rat. Kako se zovu ljudi što smo čuli u prvom dijelu radionica. Prva govorim –
koji nemaju riječ za rat? Nema veze, važno je da nemaju ja ću sa Andrijom, a on govori – ja ne bih. Insistiram.
riječ za rat. Eskimi. Anja, umjesto riječi stolica, govori Napravili smo divnu vježbu koja počinje ispisivanjem
stolac. Napravila je super grešku. Anja, mi kažemo stolica, na podu, četvrti zid, potom zid, pa onda četvrti i onda
mi stolac ne bismo rekli, mi ne pričamo o stolcu. Sve govor sa 43. Dubrovačkih igara, otvaranje koje se nije
ostalo je sasvim okej napisala, čuje se neka čežnja za desilo jer je Dubrovnik bio okupiran i nakon toga Andrija
kolačima koje je majka pekla. Ovo je radionica o ratu u i Emir čitaju Dunda Maroja i sav opis nekog ko je u
Dubrovniku, preovladavaju žene, ne znam bi li rata bilo Dubrovniku vidio čudesa kojih kod nas nema. To dobija
da su se žene pitale. Silovane žene, babe, Crnogorke, drugi konekst, a onda Indexi – Da sam ja netko, puštam
hrvatskih branitelja Dubrovnika. Šta su ljudi uradili sa sa telefona. Telefon ostavljam iza četvrtog zida, a ispred
kućnim ljubimcima u toku rata? Bio nam je čovjek koji publike palim cigaru koju dijelimo na tri jednaka dijela,
sad, poslije rata, ima za prijatelja dva psa. Jednog je doveo kao i Coca Colu, taj simbol megalomanije i potpune
kod nas. Samo jedan od ljudi sa kojima smo razgovarali, propasti. Poslije sam se ugasila, nisam komentarisala
imao je kosu, sijedu. Ostali su ćelavi. I moj tata je ćelav. ostale vježbe. Nadam se da sam dobro uradila što Andriju
Kao jedan od učesnika, čije ime ne smijem da pomenem, nisam pustila da ne bude kreativan i da kroz vježbu
dobio je otkaz na poslu jer vjerovatno sad govori o ratu, isfiltrira dio osjećanja. Čistim smrad maramicom, a lijepo
javno, na tribinama. Petar nosi neku majicu, dva Diznijeva su nam rekli – Ne znate vi koliko je veliko dva litra vode
lika iz crtaća, Paja Patak i Duško Dugouško, sa po pola i šta smo sve u Dubrovniku, dok je bio okupiran, mogli
face i jasnom linijom koja polovi te face i agresivnom sa tim da radimo. Pisma. Nijesam vam rekla da ono
ekspresijom. Svaka radionica ima etape. Prva – bol gore toliko liči na avion kojim bismo mogli da odemo
u želucu pa osjećaj nesvjestice pa prekidam pisanje. odavde jednom zauvijek. Kad pričamo o budućnosti,
Smrdim i sve smrdi na cigare, cigarete, simbol Crne Gore, dobro je reći, pomenuti, malo sjutra, biće nade, daće
švercovane cigarete. Kolegu nadglašava muzika. Jedan za Bog, daće Bog, daće Bog. Zamislite da imam čašu rakije
drugim, vozovi polako odlaze… ili dolaze. Piški mi se. i pijem i pričam repetativno daće Bog, daće Bog…
Oko nas lete komarci. Pauza. U didaskalijama je pisalo
da sam napravila pauzu, u razgovoru. Dok sam piškila, Anđelija Rondović – dnevnički zapis
razmišljala sam o tome kako je Stanislavski pisao o tome
kako ubiti čovjeka na sceni. Zamisliš kako ti muva smeta
i onda taj osjećaj preuveličavaš i uvećaš sto puta. Sad me
boli želudac. Koju injekciju su davali vojnicima kasnije
revakcinu da bi vojnici mogli da jedu sve, čak i zemlju?
Usta puna zemlje. Petar pominje sprženu zemlju. Smrt
narodu. Jesu li leševe prenosili naši onim istim kamionima
17 kojima su prenosili ukradenu robu? Pa ovi naši, umjesto