Page 13 - Smrt u Dubrovniku

tablica“, odgovorio bi moj drug iz klupe. Roditelji
nisu odgovarali na moja pitanja. Moj drugi susret

sa devedesetima je bio odlazak u Sarajevo. Imao
sam osamnaest godina. Prijatelj koji je putovao
sa mnom mi je objasnio od čega su rupe na
zgradama i zašto postoje dva Sarajeva. Shvatio
sam da sam bijesan jer mi nisu dali da znam. Ovaj

bijes vezujem za gorak osjećaj sreće što tokom
ovog procesa saznajem više o devedesetima.

Bijesan sam ne samo jer nam ne daju da znamo.
Zbog prirode događaja, sveprisutne agresije

koja jedne tjera da okrenu glavu od stvarnosti, a
druge da tu stvarnost satanizuju. Da li je agresija
jedini način da se istorija odvija? Ne znam još.

*
Pogledao sam jednu epizodu serijala

Rat za mir, ono, opšte znanje.

*

Na YouTube-u nailazim na video: „Oni bi kao
da se odcijepe, a mi im kao ne damo“. Sjetim se
da sam kao tinejdžer gledao taj video. Pomislio

sam da je taj čovjek koji to govori mojih godina i
da je normalno što nema pojma šta se dešava.

Sada, u ovim godinama kad sam postao čovjek,
pomislim da taj mladić nije postao čovjek. Živ ili
mrtav. Bijes prerasta u osjećanje krivice. Živim

životom koji je tim mladićima obećavan. Život
relativne slobode mišljenja i djelanja. Život u kome
znaš da možeš da biraš, prije nego odabereš.

Sve ovo što sam napisao svodi se na to – kada bi me

pozvali u mobilizaciju sa osamnaest ili devetnaest
godina, ne znam šta bih izabrao. Vjerovatno je
nužno ne znati za izbor ako si dio istorije.

13 Andrija Rašović – dnevnički zapis