Page 785 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

738 Ljudski rode, ustani... ovaj lav više ne spava

To su riječi revolucionara koji je uspijevao u svojim ciljevima putem mirne
nesuradnje. Da, na kraju su ga ubili, ali ono što je stvorio nenasiljem i odlučnošću
naposljetku je okončalo segregaciju. Fizički život nije bitan u usporedbi s onime što
je pravedno, jer svi smo mi vječna Svijest koja prolazi kroz jedno prividno iskustvo,
a najveći privid je smrt. Mnogo bih radije umro ‘rano’ radeći ono što znam da je
ispravno negoli poživio par varljivih godina više kao sluga tiranima. No, ni to nije
neophodno da bi se ovom besmislu stalo na kraj. Milijarde je ljudi porobljeno a,
proporcionalno gledano, šačica je onih koji porobljuju. Hm... mislim da vidim
izlaz iz svega ovoga. Moramo se udružiti u uzajamnoj podršci, ljubavi, ljubaznosti i
empatiji. Moramo odbaciti umjetne sitnice koje nas dijele - religiju, politiku, rasu,
kulturu i visinu dohotka.
To ne znači da ljudi moraju odbaciti svoja uvjerenja, samo ne smiju dopustiti da
ona budu oružje podjele. Svi smo mi u istoj kaši i moramo se zajednički suočiti s tim
izazovima, a ne krasti jedni od drugih, pljačkati i praviti nerede ili okretati glavu na
drugu stranu jer, eto, ono što se događa nekom drugom „nije moj problem”. ‘Oni’ ne
žele porobiti muslimane, Židove, ljude crne boje kože ili bijele Amerikance srednjeg
staleža ili nešto slično. Oni to pokušavaju učiniti svima nama te se okomljuju na
različite skupine jednu po jednu, baš kao što su u Njemačkoj radili nacisti. Sjetimo
se onih znamenitih riječi jednog njemačkog svećenika, jer danas su itekako
primjenjive:

Prvo su došli po Židove, ali ja nisam bio Židov pa nisam poduzeo ništa.
Potom su došli po komuniste, ali ja nisam bio komunist pa nisam poduzeo ništa.
Potom su došli po članove sindikata, ali ja nisam bio član sindikata pa nisam poduzeo
ništa.
Potom su došli po mene, ali više nije ostao nitko da me brani.

Budimo nepokorni
Ujedinimo se oko onoga što se tiče svakog od nas - gubitka naših temeljnih sloboda.
A ako se to zbiva upravo sada u kakvom će svijetu živjeti naša djeca i unuci? Možete li
živjeti s takvom nišlju ne poduzimajući ništa ili pak praveći nerede, baš kao što vlasti
žele? Ja ne mogu. Moramo se početi organizirati u zajednice i skupine te podržavati
jedni druge i prestati surađivati s Kontrolnim sustavom, a ne boriti se protiv njega.
Sustav može opstati isključivo uz našu suradnju i prešutnu suglasnost. Mi smo ti
koji ga držimo na okupu. Oni imaju svoje nasilne muškarce i žene, zvane vojska i
specijalne jedinice, koji su zaduženi za rješavanje problema nasilnog otpora. Njihova
najgora noćna mora je naša nesuradnja: kada odbijemo plaćati poreze; kada odbijemo
napustiti vlastiti dom u slučaju da banka izvrši ovrhu zbog ekonomskog kraha koji
su uzrokovale same banke; kada se odbijemo pokoriti vlastitom porobljavanju u
bilo kojem obliku. Sustav se s time ne bi mogao nositi kada bi se to događalo u
masovnim razmjerima. Upravo je u tome stvar: da bismo uspjeli moramo to učiniti
masovno, a oni koji nisu izravno pogođeni nekom nepravdom trebaju dati potporu
onima koji jesu. Umjesto pokornosti treba nam nepokornost, neposluh ljudi čvrstih