Page 5 - Smrt u Dubrovniku

MAŠINE BILJEŠKE

Na kraju, ovo je predstava koja nije htjela biti kao druge Ja o ovome ne znam ništa. Čak nisam ni bila nikad u
ratne predstave. Nemoguće je bilo izbjeći uniforme i Dubrovniku. Možda jer mi iz Nikšića tamo ne smijemo.
oružje – možda nije bilo nemoguće, nego mi to nismo Probušiće nam gume od auta. Ili jer je Dubrovnik skup. Ne
htjeli. Ona je, inspirirana mnogim formama na ratne razumijem. Pa moj tata nije ni bio dio toga. Odavno znam
teme, od Die Ermittlunga Petera Weissa do Coppoline da je odbio poziv, mislila sam da je bilo jednostavno odbiti
Apokalipse danas, htjela pričati o jednom ratnom poziv. Zašto nisu svi samo odbili pozive? To mi je objasnio
događaju tako da ju svi razumiju. Zato su njezini likovi tek nedavno, u autu kad sam se vraćala sa jedne od proba.
opći i nemaju ime, zato ona teče u ritmu bez kraja i “Možeš čista srca da radiš priču o tome.” Hvala tata.
početka, zato njezini traumatični događaji evociraju sve
druge traume koje se svakog dana ponavljaju u cijelom Tako da ja ne znam ništa o tom gradu.
svijetu još otprije no što je svijeta bilo. Istovremeno, ovo
je predstava o crnogorskom napadu na Dubrovnik koji Imala sam samo neke oskudne informacije. Da
je počeo u jesen 1991, o vojnoj i medijskoj kampanji imaju more. Da imaju kamen. Da imaju ljetnje igre.
Rat za mir, o logoru u Morinju i o deklarativnom Da smo ih bombardovali. Da su to neke devedesete
pomirenju između Hrvata i Crnogoraca. Zapamtite, koje su bile čudne i teške godine. I pusti sad to.
ovo je predstava po istinitom događaju, temelji se na
svjedočanstvima i, makar je njezin tekst povremeno
oniričan, apsurdan, nadrealan, ona je u potpunosti Sad imam 23 godine i još oskudnih informacija.
istinita. I zato što je htjela biti istinita dovela je ženu
kao lice koje se gotovo nikada ne spominje u priči Da su neki vojnici čekali u redu sa kesama ispred kuće
o ratu, uz iznimku „Ilijade“ o kojoj Baricco kaže: nekih staraca koji kese primaju u zamjenu za snahu. Kafa,
šećer, brašno, cigari. Ali ne znam ko su bili ti vojnici.
„Preko tog glasa ukazuje nam se ženska strana Ilijade: Znam da su žene ostavljale pića i hrane da omekšaju
ali kad smo je jednom spoznali, posle je pronalazimo neprijateljsku vojsku. Ne znam ni ko su te žene. Da su
na svakom koraku. Zamagljenu, jedva primetnu, ali prali noge u vinu. Ili viskiju. Ti vojnici. Nepoznati. Da je
neverovatno postojanu. Ja je vidim jasno izraženu na jedan stražar iz Morinja bio omiljen među zatvorenicima.
bezbroj mesta u Ilijadi, gde ratnici, umesto da se bore, Da su se radovali njegovoj smjeni. Znam ko je, s njim
pričaju. To su zborovi bez kraja i konca, beskonačne sam se upoznala čak. Znam da su se čuli preko motorole.
rasprave, koje prestanemo da mrzimo tek kada počnemo Vojnici dviju zemalja. Vojnici jedne zemlje. Vojnici.
da shvatamo šta u stvari znače: njihov cilj je da što je više Dječaci. Da su razgovarali o muzici i budućnosti. Znam
moguće odlože borbu. One su poput Šeherezade, koja jednog od njih. Više nije dječak. Mada kad priča kako
se spasava pričajući. Reč je oružje kojim se na trenutak se radovao majkinim kolačima po povratku sa vojnog
zamrzava rat. Čak i kada raspravljaju kako da ga vode, roka, izgleda kao da jeste. Ali je pretpostavljam odrastao
u tom trenutku ga ne vode, i to je nesumnjivo jedan od onda kad su ga umjesto kući u Podgoricu, odveli za
načina da se spasu. Svi su osuđeni na smrt, ali poslednju Kupare. Znam da postoji snimak gdje jedan kaže kako
cigaretu puše u nedogled: i puše je rečima. A potom, ne zna zašto je tu. Na tuđoj zemlji. Sa puškom. Ne zna
kada uistinu krenu u borbu, pretvaraju se u obnevidele šta brani. Koga brani. Od koga brani. Kako brani? Ni
junake, koji odbacuju svaku mogućnost spasa, fanatično njega ne poznajem, mada bi mogao biti moj mlađi brat.
se predajući svojoj dužnosti. Ali pre toga: pre toga
postoji jedno beskrajno vreme, ženstveno, ispunjeno Znam da nam je jedan od hrvatskih branitelja rekao
mudrom sporošću, i pogledima unazad, dečijim.“ kako su žene spasile grad. Da nije bilo tih žena oni se
ne bi imali za koga boriti. Prazan grad se ne čuva. Grad
Tu ideju mudre sporosti i dječjeg pogleda pun žena koje su ostale se čuva. Možda su i sa ove naše
unazad želimo i mi ovdje zadržati. strane išli u napad zbog žena. Jer su i oni napadom branili
granice. Vjerovatno za žene. Možda je ovo zapravo bio
okršaj žena Crne Gore i Srbije i žena Hrvatske koje su
Anja Pletikosa
lukavo poslale pokemone da se bore umjesto njih.
Šalim se, nije neka fora. Samo, ne znam zašto sam tu.
Ko sam ja u ovoj priči? Šta čuvam u ovoj predstavi?
Možda nas čuvam od raznoraznih potencijalnih napada,
zašto se nismo bavili temom žene u ovom ratu? E pa,
evo, gledajte! Imamo mene! Otklonili smo mogućnost
makar te vrste kritike. Doduše ja jedna. Njih pet. Mada
to ćemo nekako simbolično da pravdamo. Ne znam.

Ali razne druge zanimljivosti znam i specifične događaje
5 iz ratnog stanja. Imam osjećaj kao da o ovome znam sve!