Page 4 - Smrt u Dubrovniku

RIJEČ REDITELJA

Rodio sam se u Kotoru 1970. godine. Majka je Količina kontradiktornog, neskladnog i nerazumnog na
studirala u Dubrovniku i bila je na praksi u Boki. koju smo nailazili u procesu istraživanja nadilazi bilo kakva
Otac se vratio kod svojih nakon završenog fakulteta očekivanja. Što god očekivali od procesa, nismo očekivali
u Beogradu i zaposlio se. Hrvatica i Crnogorac da će nam neki „zaključak“ toliko izmicati. Količina
strasno su se zavoljeli. Mogu reći, bez bojazni od materijala koju smo prekopali je nevjerojatna: prvi
otrcane fraze, da sam dijete ljubavi. Kada sam susreti izgledali su kao seminari nekog sjajno osmišljenog
imao godinu dana oni su se rastali. Uvijek mi se interdisciplinarnog kolegija iz humanistike i umjetnosti.
činilo da nikada to nisu preboljeli. Nisam ni ja. Izgradili smo knjižnicu tekstova o visokoj i popularnoj
kulturi, bavili smo se fenomenima rata i ratovanja iz
Majka me je povela kao bebu kod svojih na sjeverni povijesne, kulturološke, antropološke vizure, gubili smo
Jadran. Tada sam prvi put prešao Debeli brijeg. se u toj nekoj želji da se dočepamo „odgovora“ i pravili se
Narednih dvadest godina prelazio sam taj brijeg da uživamo u tome šta do odgovora nećemo doći. Preko
stalno. Stotinama puta. Kako sam rastao, sve češće i 30 sugovornika ispričalo je razne priče prema kojima
češće. Za mene je taj brijeg uvijek bio mjesto čežnje, smo bili emotivni, tužni, ljuti, ponekad i ravnodušni.
susreta i spajanja. I Dubrovnik sa njim zajedno. Na našem zajedničkom drajvu u našoj „zajedničkoj
čitanci“ spremili smo stotine i stotine minuta razgovora
s direktnim učesnicima ovog rata koji su nas uvijek
Kada je vojska ‘91. prešla Debeli brijeg i krenula u napad iznova vodili prema tome koliko je nemoguće, ili barem
na Dubrovnik nisam mogao da povjerujem da se to prokleto teško, uhvatiti srž ovog rata, ili nekog drugog.
dešava. Ne mogu ni danas. I to je to. Danas, trideset i
tri godine kasnije radim predstavu o tim događajima.
Zato što hoću da razumijem da bih vjerovao. I prije Tko bi u kojem svemiru gađao Dubrovnik,
svega zato što znam da je Debeli brijeg mjesto spajanja demilitariziranu zonu, UNESCO-vu baštinu? U jednoj
i ljubavi. I to želim da podijelim. To je jedini prolaz. od 3 ili 4 verzija teksta piše: „Meni je Dubrovnik prelijep
i htio bih da bude i dio moje države“. To je samo jedna od
stotina predivnih ideja ove predstave koje nitko nikada
Petar Pejaković neće čuti na sceni, jer tako to u ovakvim procesima
valjda mora biti – moramo se odricati onoga što nam
je najljepše kako bismo bili jasni i oštri. U predstavi o
RIJEČ AUTORICE TEKSTA osjetljivim temama sve mora biti oštro i jasno. Politika
nam je ostavila previše nejasnoća i slijepih točaka, a da
Poziv da radim na ovoj predstavi prihvatila sam bismo u poeziji bili neprecizni. Kada se dominantna
potpuno nesvjesna izazova koji će mi taj rad politička riječ temelji na namjeri i strategiji da se ljude
predstavljati. Taj izazov univerzalan je kazališni izbezumi i zbuni, nježnost umjetnosti mora prozračiti
izazov, stoga sam odlučila kao riječ autorice baviti taj prostor pretrpan traumom i nejasnoćom. Kroz razne
se upravo njime, jer bez njega ova predstava koju i slojevite procese filtriranja i ventiliranja dokumentarni
ćete (upravo) gledati ne bi bila to što jest. materijal je postao naš izvedbeni materijal. Velika većina
onoga šta se u predstavi čuje je citat ili parafraza, a
drugi dio je poezija koja je inspirirana nekim citatom ili
Prije svega, izazov je bio vremenski. Proces razvučen parafrazom. Koja nam je bila ideja? Što smo time postigli?
kroz tri godine može zvučati kao emotivni i intelektualni
užas. Mjeseci pauze u kojima, uslijed stalne izloženosti
i prekarnosti nas kulturnih radnika zaboravljamo što Vjerujem da smo postigli dvije stvari: da ćete gledati
ovu predstavu i biti ljuti iz nekog svog posve osobnog
smo ustanovili pa krećemo ispočetka. Kada krećemo
ispočetka, vrtimo se ukrug i teško možemo vidjeti prava razloga. Bit ćete ljuti na koga već želite biti ljuti i taj netko
će vam se vjerojatno gaditi – tko kod on bio. Gledat
rješenja. No sada, s distance još jedne pauze u radu i ćete predstavu i osjećati navalu nekih osjećaja – vrlo
pred samo finale, uzbuđenje je ponovo ovdje, a s njime i vjerojatno nekih od najrazličitijih osjećaja i ja ću ih
shvaćanje da je tri godine rada na materijalu privilegija. ovdje sve nazvati katarzom jer znam da predstava nikoga
Jer tek s velikim pauzama ono što smo pročitali, što smo neće ostaviti ravnodušnim. I onda ćete o ovoj predstavi
istražili i saznali te o čemu smo razgovarali može postati pričati ili razmišljati. Doći ćete kući i guglati nekog od
malo jasno. Ideja rata, svakog rata, nejasna je do bola. njezinih likova, na kavi ćete pričati svojim prijateljima
Svaki rat ima svoje korijene i „razloge“ do kojih se ne da traje preko tri sata i šta im pada na pamet ili ćete pak
dolazi tako lako. Stoga nama, neratnicima, kada pišemo biti na rubu da dignete tužbu protiv njezinih autora – ili
o ratu jedino preostaje da si uzimamo vremena koliko nas makar pozvati da se negdje potučemo – jer šta nam
god treba i da, na kraju, nađemo u nečem neskladnom i pada na pamet. I sve je to potpuno u redu jer u početku
nerazumnom neku svoju istinu i, ako hoćete, ipak neku svakog od tih osjećaja stoji autorska namjera da se napravi
ljepotu – onu koju Baricco naziva „drugom lepotom“. predstava koja ne docira i ne pretpostavlja, iako malo
1
provocira, ali koja kontinuirano promišlja i postavlja
1 A. Baricco „Neka druga lepota – crtica o ratu“ na: https:// pitanja imajući na umu dignitet svih onih koji su uistinu
vreme.com/kultura/neka-druga-lepota-crtica-o-ratu/ i iskreno propatili zbog ovog i svakog drugog rata. 4