Page 792 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava
P. 792
Ustanak 745
Leicestera u Engleskoj. Ja sam odasvud; ja jesam svugdje i nigdje. Danas je „David
Icke” osobnost koju prihvaćam kada me uvuče u tijelo/um te kada prepoznajem
izvor neke emocionalne reakcije. Nas dvojica dosta se dobro slažemo, sada bolje
no ikad, ali on nije ‘ja, osim u smislu da sam ja sve. Kada ovaj ‘svijet’ promatramo
iz perspektive onoga tko uistinu jesmo tada ispravno postupanje (kada znamo
da je nešto ispravno) nije čak niti misaoni proces. To je prirodna stvar. Kakve su
posljedice? Baš me briga. Pretrpio sam ih već dovoljno, tako da sam o njima ionako
prestao brinuti. Što, mogao bih umrijeti? O, moj Bože, bježim u zaklon!! Ali, čekaj
malo, pa ja ne mogu umrijeti. Mogu samo napustiti ovo tijelo zvano „David Icke”,
što ću jednom, uostalom, i učiniti. Njegov artritis zaista postaje prava gnjavaža, i
gnjavi ga od glave do pete, pa će napuštanje tog tijela biti pravo olakšanje. Ljudi bi o
meni mogli izreći razne gadosti? O, moj Bože, moram ih ušutkati, smjesta!! Ali čekaj
malo, pa što? Upućivali su mi najgore pogrde i ismijavali me, no ja sam još uvijek
ovdje, a mnogi od onih koji su me nekoć kudili i ismijavali sada čitaju moje knjige.
Kako je to moguće? Tako što poruge i ismijavanje sagledate u njihovom pravom
svjetlu - kao posve nebitne stvari. Pa, što je onda bitno? Bitno je da činimo ono
što znamo da je ispravno. Sve drugo je zavaravanje. Kada ljudi postanu svjesni i
,
,
,
nadvladaju programe tijela/uma (‘ne mogu’ ‘nisam mogao’ ‘nemoćan sam’ sto
uopće netko tako malen i beznačajan kao ja može učiniti?’) otvarate se struji koja vas
nosi onamo gdje trebate biti kako biste činili ono što trebate činiti. Tada vam nitko
ne treba reći što možete činiti, tada jednostavno znate što možete činiti, tada vam
samo ostaje izabrati hoćete li to učiniti ili ćete dopustiti tijelu/umu da zadrži svoje
drhtave ruke na upravljaču. Istinski svjesni ljudi uvijek će biti ‘heroji’ kakvima će ih
,
doživljavati čovječanstvo, jer oni čine ono što znaju da je ispravno. Ali oni, u biti,
nisu heroji; oni su jednostavno svjesni i bliži svom istinskom stanju samosvjesnosti.
Pa, gdje su onda heroji kad ih čovjek najviše treba? Pogledajmo u zrcalo. On/ona
stalno su ovdje i krajnje je vrijeme da se s njima upoznamo.
Nužno je, u ovom izvanrednom vremenu preobrazbe, da ljudski rod ustane iz
klečećeg položaja. Predugo je proveo na koljenima. DOSTA! Mi smo Sve Sto Jest,
Cjelokupna Mogućnost, Cjelokupni Potencijal, Cjelokupno Postojanje. Zašto su
nam, dakle, koljena na podu a ruke sklopljene jer štujemo nekakvo božanstvo ili
preklinjemo za milost? Mi smo lavovi, a ne janjad, a lavovi se ne daju stjerati u
torove. Ustanimo, probudimo se i riješimo što riješiti treba. Mi smo lavovi prerušeni
u ovce, ali takvi ne moramo biti. Lav unutar svakog od nas može se probuditi u
onom trenutku kad odlučimo osloboditi ga. Kao što je pjesnik Percy Shelley rekao:
Ustajte poput razbuđenog lava
Brojni kao vojska prava,
Stres’te lance na tlo kao rosu
Što u snu na vas pade -
Njih je šaka - vas more imade.
Haj’mo - na noge!