Page 792 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava
P. 792

Ustanak                                             745

          Leicestera u Engleskoj.  Ja sam odasvud; ja jesam svugdje i nigdje.  Danas je „David
          Icke”  osobnost  koju  prihvaćam  kada  me  uvuče  u  tijelo/um  te  kada  prepoznajem
          izvor  neke  emocionalne  reakcije.  Nas  dvojica  dosta  se  dobro  slažemo,  sada  bolje
          no ikad, ali on nije ‘ja, osim u smislu da sam ja sve.  Kada ovaj  ‘svijet’ promatramo
          iz  perspektive  onoga  tko  uistinu  jesmo  tada  ispravno  postupanje  (kada  znamo
          da je  nešto  ispravno)  nije  čak niti  misaoni  proces.  To je  prirodna stvar.  Kakve  su
          posljedice? Baš me briga. Pretrpio sam ih već dovoljno, tako da sam o njima ionako
          prestao brinuti.  Što, mogao bih umrijeti? O, moj  Bože, bježim u zaklon!!  Ali, čekaj
          malo, pa ja ne mogu umrijeti. Mogu samo napustiti ovo tijelo zvano „David Icke”,
          što  ću jednom,  uostalom,  i  učiniti.  Njegov artritis  zaista postaje  prava  gnjavaža,  i
          gnjavi ga od glave do pete, pa će napuštanje tog tijela biti pravo olakšanje. Ljudi bi o
          meni mogli izreći razne gadosti? O, moj Bože, moram ih ušutkati, smjesta!! Ali čekaj
          malo, pa što?  Upućivali su mi najgore pogrde i ismijavali me, no ja sam još uvijek
          ovdje, a mnogi od onih koji su me nekoć kudili i ismijavali sada čitaju moje knjige.
             Kako je to moguće? Tako što poruge i ismijavanje sagledate u njihovom pravom
          svjetlu  -  kao  posve  nebitne  stvari.  Pa,  što je  onda  bitno?  Bitno je  da  činimo  ono
          što  znamo  da je  ispravno.  Sve  drugo je  zavaravanje.  Kada  ljudi  postanu  svjesni  i
                                                                 ,
                                                   ,
                                                                                ,
          nadvladaju  programe  tijela/uma  (‘ne  mogu’  ‘nisam  mogao’  ‘nemoćan  sam’  sto
          uopće netko tako malen i beznačajan kao ja može učiniti?’) otvarate se struji koja vas
          nosi onamo gdje trebate biti kako biste činili ono što trebate činiti. Tada vam nitko
          ne treba reći što možete činiti, tada jednostavno znate što možete činiti, tada vam
          samo ostaje izabrati hoćete li to učiniti ili ćete dopustiti tijelu/umu da zadrži svoje
          drhtave ruke na upravljaču. Istinski svjesni ljudi uvijek će biti ‘heroji’ kakvima će ih
                                                                       ,
          doživljavati čovječanstvo, jer oni čine ono  što znaju da je  ispravno.  Ali  oni,  u biti,
          nisu heroji; oni su jednostavno svjesni i bliži svom istinskom stanju samosvjesnosti.
          Pa,  gdje  su  onda heroji kad  ih  čovjek najviše treba?  Pogledajmo  u zrcalo.  On/ona
          stalno su ovdje i krajnje je vrijeme da se s njima upoznamo.
             Nužno je,  u ovom izvanrednom vremenu preobrazbe,  da ljudski  rod  ustane  iz
          klečećeg položaja.  Predugo je  proveo  na  koljenima.  DOSTA!  Mi  smo  Sve  Sto  Jest,
          Cjelokupna  Mogućnost,  Cjelokupni  Potencijal,  Cjelokupno  Postojanje.  Zašto  su
          nam,  dakle,  koljena  na  podu  a  ruke  sklopljene jer  štujemo  nekakvo  božanstvo  ili
          preklinjemo  za  milost?  Mi  smo  lavovi,  a  ne  janjad,  a  lavovi  se  ne  daju  stjerati  u
          torove. Ustanimo, probudimo se i riješimo što riješiti treba. Mi smo lavovi prerušeni
          u  ovce,  ali  takvi  ne  moramo  biti.  Lav unutar  svakog  od  nas  može  se  probuditi  u
          onom trenutku kad odlučimo osloboditi ga. Kao što je pjesnik Percy Shelley rekao:

                                   Ustajte poput razbuđenog lava
                                      Brojni kao vojska prava,
                                    Stres’te lance na tlo kao rosu
                                      Što u snu na vas pade -
                                   Njih je šaka -  vas more imade.

                                        Haj’mo -  na noge!
   787   788   789   790   791   792   793   794   795   796   797