Page 53 - Rudolf Štajner - Teozofija

prihvaća u trajnost svoje duhovnosti. Daje i pečat
trajnosti vremenski prolaznom time što se ne predaje
samo prolaznim podražajima, već iz sebe određuje
stvari utjelovljujući im svoje biće u djelatnostima
koje obavlja. Sjećanjem duša čuva "jučer", djelatnošću
priprema "sutra".
Da bi je imala u svijesti, moja bi duša uvijek
iznova morala opažati crvenu boju ruže, ako je sjeća­
njem ne bi mogla zadržati. To što ostaje nakon vanj­
skog utiska, što duša može zadržati, može neovisno
o vanjskom utisku ponovno postati predodžbom.
Tim darom duša čini vanjski svijet svojim vlastitim
unutarnjim svijetom kako bi ga zatim pamćenjem
zadržala u sjećanju, te neovisno o primljenim utiscima
mogla s njime živjeti vlastitim životom. Tako duševni
život postaje trajnim djelovanjem prolaznih utisaka
vanjskog svijeta.
Ali i djelovanje zadobiva trajnost kad je jednom
upisano u vanjski svijet. Odrežem li granu sa stabla,
tada je moja duša izazvala nešto što potpuno mijenja
tijek događaja u vanjskom svijetu. S granom na stablu
dogodilo bi se nešto sasvim drugo da ja nisam djelo­
vao. Time sam omogućio niz učinaka kojih bez mojeg
postojanja ne bi bilo. Ono što sam učinio danas,
postoji i sutra. Činom to postaje trajno, kao što su
moji utisci od jučer pamćenjem postali trajni za
moju dušu.
Za ovo postajanje trajnim putem čina u običnoj
se svijesti ne stvara predodžba na isti način kao
predodžba "pamćenje", za postajanje trajnim ne­
kog doživljaja nastalog na osnovi opažaja. Ali zar
se čovjekovo "Ja" ne povezuje isto tako s promje­
nom nastalom u svijetu uslijed njegova čina kao i
sa sjećanjem nastalim na osnovi nekog utiska? "Ja"