Page 762 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

Skinimo'uroke' 715

uvid”, smireno promišlja o određenoj situaciji. No, ljudskim ponašanjem vlada
reakcijski sustav reptilskog mozga u dosluhu s amigdalom, a neokorteks gubi bitku.
Ljudi najčešće ne razmišljaju, reagiraju. To vodi do vječitih sukoba između ljudi a,
kolektivno, znači ratove i druge strahote koje proistječu iz prenagljenih emocionalnih
reakcija i manjka trezvenog razmišljanja. Oni koji su podržavali invaziju na Irak u
svojim su emocionalnim centrima bili sustavno manipulirani propagandom Bush-
Cheneyevog režima, uz svesrdno poticanje od strane Tonyja Blaira. „Aha, Saddam
Hussein predstavlja opasnost za cijeli svijet, moramo ga srediti”, rekao je reptilski
mozak kad je iskonstruirana prijetnja aktivirala reakcije usmjerene ka borbi za
opstanak. Neokorteks bi bio uvidio da Saddam nije predstavljao prijetnju Sjedinjenim
Državama ili Britaniji i prozreo bi apsurdnu logiku ‘oslobađanja’ iračkog naroda od
tiranije bombardiranjem Iraka iz zraka. Kad vojnici odlaze u boj većinu vremena
potpunu kontrolu ima reptilski mozak zato što su instinkti opstanka u najvišem
stanju pripravnosti. Moraš ubiti ili ćeš biti ubijen; „mi branimo svoju zemlju” i
slično - sve su to odgovori reptilskog mozga/amigdale. Neokorteks bi upitao zašto
se bori s ljudima koje nikada nije sreo i s kojima se nikad nije posvađao. Kažu da je
istina prva žrtva rata, ali ja kažem da je prva žrtva neokorteks. Čim odete u rat već
ste ga izgubili.
Primijenimo li sve rečeno na svakodnevan život, prepoznajete li važnost onoga
„Pa?” pri smirivanju guštera u našim glavama. To može biti izvanredno djelotvorno.
Kada netko o vama izgovori neugodne i neistinite stvari vi se uzrujate i uključite
mehanizam obrane (instinkte opstanka). Ali, možemo izabrati hoćemo li biti
ozlojeđeni (reptilski mozak) ili ćemo reći: „Pa?” (neokorteks). Je li to uopće, na kraju
krajeva, važno? Sljedeći će tjedan zlobnici govoriti nešto drugo. Čim prijeđemo
crtu i upadnemo u paranoju reptilskog mozga prestajemo biti racionalni, a gomile
beznačajnih stvari odjednom postaju životno važne. Počinju nam biti bitne. Jedan
od mojih „prekidača strujnog kruga” u takvim situacijama uz „Pa?” jest i - „Je li
netko umro?”. Kada nas obuzme panika zbog neke naizgled katastrofalne situacije
koja to ustvari nije, ta rečenica pomaže da se stvari sagledaju s prave distance. Kada
bismo barem na svakodnevne događaje mogli gledati s distance samrtne postelje: da
nam, recimo, preostaje još deset minuta života. Sve bi izgledalo posve drukčije, a tu
točku gledišta, što je nemali izazov, trebamo prenijeti u Sada. Bi li u tom slučaju bilo
važno to što se gospođa u trgovini pregurala ispred vas u redu za blagajnu? Ne bi. Bi
li tada bilo bitno to što je vaš sin tinejdžer slučajno prosuo malo hrane po podu? Ne
bi. Bi li tada bilo važno to što se onaj vozač ubacio ispred vas na semaforu? Ne bi. Pa,
neka vam onda to ne bude važno ni sada:

„Pa? Jesam li išta bitno izgubio stojeći u redu minutu ili dvije duže?”
„Pa? Nema veze, donesi spužvu, a drugi put bit ćeš pažljiviji.”
„Pa? Kući stižem pola minute kasnije negoli bih stigao da se frajer nije ubacio
ispred mene.”