Na današnji dan 1991. godine istočni barbari, Srbi i
Crnogorci, napali su Dubrovnik.
Na današnji dan 1991. godine građani grada Dubrovnika ostali
su bez struje i bez vode, opkoljeni.
Na današnji dan 1991. godine započelo je razaranje
Dubrovnika.
A samo par mjeseci nakon početka okupacije Grada pojedini
građani grada Dubrovnika potpisali su zapravo klasičan akt
izdaje, naime predlagali su razoružavanje tada već uništenog
Dubrovnika. Da, razoružavanje i predaju grada Dubrovnika.
U ovom momentu uopće nisu bitna imena potpisnika, oni više
nisu važni, bitan je usud koji od pamtivjeka prati Hrvate, a
to je izdaja. Koju su tada prigodno nazvali
'demilitarizacijom grada'.
U Proglasu objavljenom u Glasu grada 13. studenog 1991.
navodi se da se 'zbog izuzetno teške situacije treba
razmišljati o demilitarizaciji u cilju zaštite ljudskih
života i povijesnog blaga, što podrazumijeva razoružanje
hrvatskih branitelja i odlazak iz grada svih koji nemaju
dubrovačko boravište'.
Dakle, ne samo da su predlagali razoružavanje Grada, nego su
predlagali da svi oni dragovoljci, koji su iz raznih
dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine došli pomoći u
obrani Dubrovnika, da odmah napuste Dubrovnik.
Toliko se išlo daleko da je objavljen i Nacrt sporazuma s
JNA. U njemu se detaljno i precizno opisuje tehnika mogućeg
razoružanja, predaja lakog i teškog oružja, deportacija
'stranih plaćenika', te uspostava Policijske stanice
Dubrovnik, ali one u predratnim okvirima.
Hrvatski državni vrh, nakon što se doznalo za ovaj sramni
pokušaj, reagirao je svom silinom. Ministar Gojko Šušak
sazvao je žurno sastanak najbližih suradnika, te je
zapovjeđeno pokretanje planova i akcija za oslobađenje
Dubrovnika. Mnogi dragovoljci krenuli su tada prema
Dubrovniku, a znatne količine naoružanja s Korčule i
Pelješca prebačene su tajnim kanalima u Grad.
Načelnik glavnog stožera HV, general zbora Antun Tus, dana
23. studenog 1991. piše tadašnjem gradonačelniku Peru
Poljaniću, u kojem između ostalog stoji:
'Ponuđeni prijedlog predstavlja sramnu kapitulaciju
hrvatskog naroda i Hrvatske vojske i predaju grada
Dubrovnika agresoru. Dubrovnikom se ponosi cjelokupni
hrvatski narod i vi i vaši suradnici ne smijete dozvoliti da
sramota predaje padne na vas i vaš grad…'
Hrabri dubrovački branitelji, HV, MUP, HOS i ONB, skupa s
pristiglim dragovoljcima, zajedno sa svim građanima grada
Dubrovnika, uspjeli su Grad obraniti na svim ključnim
pravcima, na Sustjepanu, na Srđu, na Belvederu, na Brgatu,
i ostalim točkama obrane Grada.
Posebno je bio interesantan jedan fenomen, praktički nigdje
drugdje zabilježen, koji možda i najbolje svjedoči stoljetnu
slobodarsku snagu hrvatskog čovjeka na ovim turbulentnim
prostorima. Naime, Dubrovčani su osnovali svoj ONB, Odred
naoružanih brodova, radilo se o plovilima u vlasništvu
domaćih ljudi koji su, naoružani tek lakim naoružanjem,
praktički bili žila kucavica u opskrbi grada, bili su
zapravo tunel sastavljen od živih ljudi kojim je opkoljeni
grad ipak nekako komunicirao sa ostatkom svijeta. Bila je to
borba Davida i Golijata, gliseri i male barke s topovnjačama
JNA igrali su igru života i smrti.
Koncem svibnja 1992. godine oslobođen je hrvatski jug, čime
je završena opsada i deblokada grada Dubrovnika.
