|
G
opsada dubrovnika info
OPSADA
DUBROVNIKA
INFO
OPSADA DUBROVNIKA
knjiga sjećanja
“Iako su radio i
novine u Crnoj Gori izvještavali kako se njihovi vojnici
vode teške bitke s hrvatskom vojskom, MUP-ovcima i stranim
plaćenicima, činjenica je da sve do dolaska pred sam
Dubrovnik i na neke strateški važne položaje, gotovo da nisu
vidjeli hrvatske vojnike. Prvo mjesto u koje je njihova
jedinica stigla bila je Dubravka, malo naselje na samoj
granici Crne Gore i Hercegovine. Već po ulasku vidjelo se da
je neka od jednica JNA bila tamo prije njih, u selu je
vladao kaos i bilo je posve prazno.”
Uvod
Dubrovnik je smješten
na krajnjem jugu Hrvatske, na uskom prostoru na tromeđi
između Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Upravo zbog svog
položaja, geopolitički je izoliran od ostatka Hrvatske, te
upućen na suradnju s dvije susjedne republike. Prema popisu
stanovništva iz 1991, grad Dubrovnik je imao 49.728
stanovnika, od čega su 38.521 bili Hrvati, 4.342 Srbi, a
1.026 su se izjašnjavali kao Jugosloveni.
1
Dubrovnik je u Europi
i svijetu poznat po svojem kulturno-istorijskom nasljeđu,
zbog čega je Stari grad 1979. uvršten na listu UNESCO-ve
zaštićene svjetske baštine. Stari je grad kroz vjekove
sačuvao karakter jedinstvene urbane cjeline zidane 1272.
godine, opasan zidinama dugim 1940 metara koje su dovršene u
15. i 16. vijeku. Od 1950. u gradu se održavaju Dubrovačke
ljetne igre, kulturna manifestacija svjetskog glasa. Među
uvjetima za uvrštavanje na listu UNESCO-a bila je i
demilitarizacija. Iako je, u trenutku kada je donesena
odluka o demilitarizaciji, ona zaista bila dobra za grad
koji je živio od turizma, loše će se strane te odluke
pokazati u trenutku napada na Dubrovnik 1991. godine.
Povijesni pregled
Uzroci rata
Tijekom 1988. i 1989.
godine u Jugoslaviji uz ospodarsku i političku krizu sve
više jača nezadovoljstvo stanjem u zemlji i sve su češće
rasprave o preuređenju države. Istovremeno, od dolaska
Slobodana Miloševića na vlast 1987., jača velikosrpska
politika. Na izborima 1990. u Hrvatskoj pobjeđuje
nacionalistička Hrvatska emokratska zajednica (HDZ)
predvođena Franjom Tuđmanom, čije poteze sa zebnjom prate u
krajevima sa srpskim većinskim stanovništvom. U kolovozu
1990. u većem dijelu tih krajeva podignute su barikade. Na
odgovor nije trebalo dugo čekati. „Prvi dobrovoljački odredi
sastavljeni su u glavnom od članova HDZa“
2
I dok su se Hrvatska i Slovenija na referendumima 1991.,
koje su i ranije zagovarale labavu federaciju ili
konfederaciju, odlučile za izlazak iz Jugoslavije i
samostalnost, vlast u Crnoj Gori stala je na stranu
Miloševića. Na izborima koji su se u Crnoj Gori održali
krajem 1990. Milošević je naime podržao Momira Bulatovića,
tada predsjednika Predsjedništva, te Mila Đukanovića, tada
premijera. Oni su poduprli tadašnju velikosrpsku politiku,
počeli zagovarati izjednačavanje Crnogoraca sa srpstvom i
pravoslavljem kao temeljnim elementima državnosti, te
poistovjećivanje s velikosrpskom politikom i njenim
ciljevima. Početkom ljeta 1991. u tadašnjim crnogorskim
medijima, koji su bili skloni režimu, počinje snažna
propagandna kampanja pod sloganom „Rat za mir“, koja vrlo
jasno zagovara velikosrpske ciljeve, te za svoju metu uzima
Hrvatsku i Hrvate.
3
Nazivani su koljačima, genocidnim narodom, ustašama. Članak
iz lista
1.
Podaci preuzeti sa stranice Hrvatskog zavoda za statistiku,
Popis stanovništva 1991.
2.
Iz knjige Ive Goldsteina „Hrvatska 1918. – 2008.“ Zagreb:
EPH Liber, 2008.
3.
Više o kampanji „Rat za mir“ i propagandi unutar nje, u
Sonja Biserko, ur. Dubrovnik:“Rat za mir“. Beograd:
Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2006.
51
Pobjeda od 29. rujna
1991. vrlo dobro opisuje te stavove: „Konačno i onaj ko neće
da vidi o kakvoj se to „demokraciji“ radi u Sloveniji i
Hrvatskoj. U njima, fašizam je ponovno ušao u sve pore „državnog“
i svih drugih oblika djelovanja njihovog naroda. Opet je
stvorena „opća svijest o svetoj obavezi odbrane tisućljetne
povijesti lijepe njihove“, u službi čega je opet u primjeni
imperativ „Srbe na vrbe“!4 U pripremi rata
manipuliralo se strahovima povezanim s iskustvima progona
Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), tijekom razdoblja
Drugog svjetskog rata (1941.-1945.). Isti članak iz Pobjede
donosi sljedeće: „Ne znamo kako će ovog puta proći ostale
sile Osovine, ali biće interesantno za nas kako će se
Hrvatska izvući? Na nama je da držeći se one: “Zmiju pravo u
glavu“, spriječimo ponavljanje Jasenovca, Jadovna, Zidanog
mosta, Golog otoka i ostalih ždrijela holokausta, jama i
vrtača diljem Hrvatske i Slovenije.“
5
Navođenjem stvarnih ustaških zločina iz prošlosti koji su
prikazani kao „zločini Hrvata“ kojima su dodavani najnoviji,
navodno iz 1990. i 1991, pripisivalo im se da su najveći
mrzitelji i neprijatelji Srba i rušitelji Jugoslavije. Zbog
odbrane srpstva, kao i zbog straha od Hrvata, mnogi će
uskoro morati u rat. Važan element tadašnje srpske i
crnogorske kampanje bila je i tvrdnja da Hrvati žele „vratiti“
dijelove crnogorske teritorije, konkretno Boku Kotorsku, i
da su s tim ciljem nagomilali oko 30,000 vojnika na granice
s Crnom Gorom, koji će svakog časa napasti. Upravo ta
tvrdnja o brojnoj hrvatskoj vojsci koja čeka na granicama
motivirala je veliki broj crnogorskih dobrovoljaca da se
uključe u rat.
Svijest o mogućnosti rata u Dubrovniku
Bez obzira na sve
navedeno, u Hrvatskoj je postojala nada da će JNA zaobići
Dubrovnik, prije svega zato što on nije imao nikakve vojne
objekte niti vojsku. Tadašnji dubrovački načelnik općine
Petar Poljanić, tadašnji ministar trgovine Petar Kriste, kao
i ljudi koji su bili bolje upućeni u međudržavne odnose,
ističu da je već tokom ljeta postalo jasno da će JNA napasti
Dubrovnik. No, navode i da nikome nije bilo ni na kraj
pameti da će napasti Stari grad. S druge strane, građani,
posebno oni koji su živjeli u gradu, bili su iznenađeni kada
su na njega pale prve granate. Sve do početka napada
vjerovali da je rat nešto što se događa daleko, da neće doći
do Dubrovnika, da grad od tolikog značaja, koji pritom nema
ni vojsku, nitko neće dirati.
6
No, nada je nestala
kad je Slobodan Milošević proglasio Dubrovnik glavnim gradom
južne Hercegovine, a Vojislav Šešelj ga uvrstio na kartu s
ucrtanim granicama „koje su jedina Srbija na koju Srbi
pristaju“. Obojica su kasnije optuženi pred Tribunalom za
ratne zločine u bivšoj
4. Članak Ratka Bratovića, objavljen u listu Pobjeda 29.
09.1991., u Koprivica, Sve je bilo meta. Podgorica: Monitor,
2004.:21.
5. Isto.
6. O tome svjedoče gotovo sve intervjuirane osobe iz Osobnih
sjećanja. Svjedočanstvo Ane Bokun,
http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/ane-bokun/?search=theme&val=48,
pristupljeno 14.12.2020, Svjedočanstvo Đivo
Dražić, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/divo-drazic/,
pristupljeno 14.12.2020.; Svjedočanstvo Božidar Jurjević,
http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/bozidar-jurjevic/?search=theme&val=48,
pristupljeno 14.12.2020.; Svjedočanstvo
Pero Novaković, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/pero-novakovic/?search=theme&val=48,
pristupljeno 14.12.2020.;
Svjedočanstvo Marko Sjekavica, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/marko-sjekavica/?search=theme&val=48,
pristupljeno
14.12.2020.
52
Jugoslaviji.
Milošević je optužen za napad na Dubrovnik, namjerno
uništavanje stambenih objekata i druge javne i privatne
imovine, kulturnih ustanova, istorijskih spomenika i
vjerskih objekata hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva
u Dubrovniku i njegovoj okolini, te ubojstva. U
prvostupanjskoj presudi Šešelju navodi se da bi prema
Srpskom četničkom pokretu čiji je bio predsjednik: „Ta
Velika Srbija imala… šire granice od srbijanske federalne
jedinice i obuhvatila bi srpsku Makedoniju, srpsku Crnu Goru,
srpsku Bosnu, srpsku Hercegovinu, srpski Dubrovnik, srpsku
Dalmaciju, srpsku Liku, srpski Kordun, srpsku Baniju, srpsku
Slavoniju i srpsku Baranju..“7 I pripadnici
crnogorskih prosrpskih stanaka u svojim novinama objavljuju
kartu
Crne Gore s novim,
proširenim granicama, koje uključuju Dubrovačku Republiku,
koja „im pripada“ i koja „nikada nije zapravo bila hrvatska“
jer ima većinsko srpsko stanovništvo. 8
Isječak iz novina „Vjesnik“ od
29.10.1991.
7 Iz prvostupanjske presude (31.3.2016.) dostupne na_https://www.icty.org/x/cases/seselj/tjug/bcs/160331.pdf
8 Iz dokumentarne serije „Rat za Dubrovnik“, epizoda 1.
53
Iako se dalo
naslutiti da će dubrovačka općina biti napadnuta, kao i zato
što su imali informacije da se vojska gomila na granici
Hrvatske i BiH, Krizni štab općine Dubrovnik (KŠOD) i ostale
institucije koje su trebale brinuti o obrani, započele su s
pripremama prekasno. To potvrđuje i članak objavljen u
Večernjem listu 07.11.1991: „Već od prvih dana sporadične
pucnjave i sitnih provokacija na granicama dubrovačke općine
bilo je jasno da se dubrovačka mirotvorna politika i
vjekovna tradicija diplomacije ovaj put ne mogu usprotiviti
primitivnoj logici oružja i argumentu sile. Dubrovački
čelnici do zadnjeg su trenutka pregovarali sa svojim
sadašnjim okupatorima, ali istodobno, to je vrlo dobro
poznato, nisu jednako ažurno pripremali i obranu Dubrovnika;
čak su se nekoliko dana prije napada na Dubrovnik čule i
sigurne prognoze da Dubrovnik neće i ne može biti napadnut
jer se on brani kulturom.“9 Također, iz dokumentacije KŠOD,
vidljivo je da organizacija obrane grada počinje u trenucima
kad je općina već bila pod stalnim udarom granata i kad su
neka mjesta u njezinom južnom dijelu već okupirana, dakle,
na samom kraju rujna. Tek 26. rujna traži se od Glavnog
stožera Hrvatske Vojske (GS HV) privremeno pojačanje jačine
bataljuna. Dobivaju odgovor od GS-a da im oni ne mogu pomoći
i upućuju ih na dogovor s dalmatinskim zapovjedništvima.10 A
30. rujna, kada su luka i dijelovi općine već okupirani,
traže od Ministarstva obrane da naoruža formiranu jedinicu
Dubrovčana dragovoljaca i da je što prije pošalje.11 Jasno
je da je s pojačavanjem vojske i nabavom naoružanja Krizni
štab krenuo tek kad se neki djelovi više nisu mogli braniti.
Ipak, krajem rujna, Miljenko Bratoš, tada sekretar
sekretarijata općine, organizirao je Civilnu zaštitu i s
njom pokrenuo uređivanje skloništa, prikupljanje zaliha
hrane, agregata, zaliha krvi i drugih sličnih stvari, koje
će se pokazati ključnima tijekom opsade. Nojko Marinović
svjedoči da je upravo Bratoš bio jedan od prvih ljudi u
gradu koji je predosjetio da će do rata doći i počeo
organizirati pomoć.12.
Vojska i naoružanje
Tijekom ljeta,
posebno u kolovozu i početkom rujna 1991., vojska JNA
gomilala se oko Trebinja. Mobilizacija se sprovodila u
Srbiji, Hercegovini, a najviše vojnika dala je Crna Gora.
Dok je Srbija sudjelovala s oko 10% mobilizacijskih
kapaciteta, Crna Gora sudjelovala je s čak 27%, što je
između 20,000 i 25,000 ljudi na bojištu u Dubrovniku i
južnoj Hercegovini.13 Formirane su i brojne dobrovoljačke
jedinice, te je interes crnogorskog stanovništva za
sudjelovanje u ratu u ovoj početnoj fazi bio jako velik,
mnogo veći nego u Srbiji. Te mobilizacije bile su jedan od
prvih pokazatelja Dubrovčanima da će biti napadnuti.14.
S druge strane, crnogorska vojska okupljena je s ciljem „da
brani od neprijatelja ovaj dio Crne Gore i sa ovih položaja
neće mrdati“.15. No, krajem rujna
9. Članak „Visoka cijena krivih procjena“, Večernji list,
07.11.1991.
10. Dopis KŠOD-a GS HV, 26.09.1991.,Macan, Posljednja opsada
Dubrovnika. Dubrovnik: Matica Hrvatska, 2001.: 14.
11. Dopis KŠOD Ministartvu obrane, 30.09.1991., Macan,
Posljednja opsada Dubrovnika. Dubrovnik: Matica Hrvatska,
2001.: 15.
12. Svjedočanstvo Nojko Marinović, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/nojko-marinovic/,
pristupljeno 14.12.2020.
1.3 Iz dokumentarne serije „Rat za Dubrovnik“, epizoda 1.
14. Svjedočanstvo Luka Braila, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/luko-brailo/,
pristupljeno 14.12.2020.
15. Svjedočanstvo Luka Braila, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/luko-brailo/,
pristupljeno 14.12.2020.
54
1991. dobivaju
naredbu za pokret, te odlaze prema Trebinju. Mnogi vojnici
bili su oduševljeni činjenicom da odlaze u rat. Tako novinar
Veseljko Koprivica u svojem dnevniku zapisuje da im
zapovjednici nisu rekli kamo idu, samo su ih sve potrpali na
kamione i odvezli. Mnogi su sami pretpostavljali da idu na
dubrovačko ili hercegovačko bojište, što se i pokazalo
točnim. I KŠOD je bio obaviješten o tom skupljanju vojske na
granici, kao i o tome da dolaze novi vojnici iz Crne Gore.
Dana 30. rujna Krizni štab dobiva poziv od nepoznatog
muškarca iz Bileće, koji tvrdi da je vojska napustila Bileću
i da ide prema Stocu. On sam kaže da je vidio 50-ak vozila,
da je dio vojske krenuo prema Crnoj Gori. Također,
obavještava Krizni štab da sutra dolazi još 2000 novih ljudi
iz Crne Gore. Međutim, tvrdi da u vojsci i među rezervistima
ne vlada borbeni duh jer se strašno boje MUP-a i ZNG-a.16
Taj strah bio je rezultat propagande, koja je uvjeravala
svoje crnogorske vojnike da na hrvatskoj strani ima jako
puno vojske, MUP-ovaca, pa čak i stranih plaćenika, koji su
brutalni u svom postupanju te spremni napasti. U
dokumentarcu „Rat za mir“ novinar Koča Pavlović opisuje: „U
jeku medijske kampanje koja je tih dana tresla Crnu Goru
svaka hrvatska riječ zvučala je genocidno, a u vrhovni
simbol ustaštva proizvedena je nova hrvatska zastava –
šahovnica. Svako njeno isticanje bilo je u očima crnogorske
javnosti jasan fašistički akt. Potkovani takvim znanjima
Crnogorci su krenuli na Dubrovnik da ga oslobode njegove
ustašoidne vlasti i da zadaju konačan poraz fašizmu kako se
to znalo reći.“17. Oni koji su se našli na
dubrovačkom ratištu, vrlo brzo će se uvjeriti da to nije
bila istina.
S druge strane,
hrvatska vojska bila je iznimno malobrojna. Vodstvo
tadašnje obrane Dubrovnika ističe da je na početku bilo oko
300 dobrovoljaca i temeljna policija. Kasnije se ta brojka
popela do nekih 670 vojnika, koliko je navedeno u optužnici
generalu Strugaru. Te brojke potvrđuje i Nojko Marinović,
zapovjednik obrane grada.18. Problem čak i nije bilo
ljudstvo, mladi dobrovoljci su se stalno javljali i bili
spremni braniti svoj grad. Najveći problem bio je nedostatak
oružja i činjenica da ga se nije moglo ni nabaviti. Petar
Kriste svjedoči o svojim pokušajima nabavljanja i
prikupljanja oružja koje bi poslao Dubrovniku, i tome da su
oni bili većinom neuspješni. Iz inozemstva se nije moglo
nabaviti, skadišta su bila gotovo prazna, a ni u Zagrebu
nije postojala politička volja da se pomogne Dubrovniku.19.
Ističe i da su stanovnici s područja dubrovačke općine,
naročito Konavljani, sami prikupljali novac i slali
izaslanike u Zagreb i inozemstvo, kako bi tim novcem kupili
oružje za obranu grada. No, i oni su bili neuspješni vraćali
se kući neobavljena posla. 20. Zbog toga su im
lokalne tvornice proizvodile mine, granate i slično, a dio
naoružanja je bio preuređen i improviziran, te kućne izrade.
U to vrijeme bilo je i dosta hrvatskih prelazaka iz JNA.
Dana 19.9.1991. tadašnji komandant 472. mtbr JNA, pukovnik
Nojko Marinović, napustio je Trebinje i priključio se
hrvatskoj strani u Dubrovniku. Do tada je bio veza
dubrovačkih vojnika i Kriznog štaba, obavještavao ih je o
planovima. Kad je vidio da se situacija komplicira i da JNA
kreće u napad, prešao je u
16. Rukopisna bilješka policajca koji je zapisao informacije
razgovora, 30.09.1991., u Macan, Posljednja opsada
Dubrovnika.
Dubrovnik: Matica Hrvatska, 2001.: 24.
17. Dokumentarni film Rat za mir 2003./2004.
18. Svjedočanstvo Nojko Marinović, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/nojko-marinovic/,
pristupljeno 14.12.2020.
19. Petar Kriste. Iznevjereni grad: Dubrovnik ’91. Zagreb:
Golden Marketing, 2000.: 20-21.
20. Isto, 22.
55
Dubrovnik i postao je
zapovjednik obrane grada. 21. Njegov dolazak
upućenima je bio znak da je samo pitanje trenutka kada će
rat započeti.
Početak rata
Tijekom cijelog rujna
JNA premješta vojsku sve bliže i povremeno otvara vatru.
Krizni štab
općine Dubrovnik
navodi 22. rujna 1991. kao „dan kada je započeo napad na
našu općinu“, u odgovoru na poslane prijedloge Komande
Vojnopomorskog sektora Boka od 26. listopada 1991.22 Dana
30. rujna potpisana je direktiva za napad na Dubrovnik, s
mora, kopna i zraka. Ciljevi su bili zauzimanje Prevlake,
presjecanje Jadranske magistrale i blokiranje aerodrome u
Čilipima. 23. Osvajanjem dijela od Ivanice do Dupca
presjekla bi se magistrala i odvojio Dubrovnik od zaleđa.
Istog dana u 17 sati, Komanda Vojnopomorskog sektora Boka
obavještava Lučku kapetaniju da „na osnovi naređenja
predpostavljene Komande snage Jugoslavenske ratne mornarice
uspostavljaju potpuno pomorsku blokadu šireg rejona luke
Dubrovnik.“ 24. Blokiranjem luke Jugoslovenska ratna
mornarica (JRM) osigurala si je položaj za napade s mora te
onemogućila Dubrovčane u nabavi osnovnih životnih namirnica,
ali i oružja i eventualnog dovođenja dodatnog ljudstva,
rušeći time moral braniteljima i stanovništvu. Napad je
počeo 01. listopada rano ujutro, oko 6 i 30 sati. To je bio
prvi napad na sam grad i njegovu bližu okolicu. JNA je
gađala iz oružja velikih kalibara Dubrovnik iz, s brodova,
te s kopna s položaja na Prevlaci, Luštici i Mojdežu. U svom
ratnom dnevniku, Anka Duper, taj dan je zapisala “dakle,
počeo je rat i u našem kraju!“. 25. S Ankom se slaže
i većina intervjuiranih osoba u Osobnim sjećanjima. 26.
21. Svjedočanstvo Nojka Marinovića, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/nojko-marinovic/,
pristupljeno 14.12.2020.
22. U odgovor KŠOD, 27.10.1991., u Macan, Posljednja opsada
Dubrovnika. Dubrovnik: Matica Hrvatska, 2001.:51.
23. Iz presude pred MKSJ Strugaru:Dana 30. septembra 1991, u
skladu s direktivom Generalštaba SFRJ, tadašnji komandant
2. OG general-potpukovnik Jevrem Cokić, izdao je potčinjenim
jedinicama naređenje da blokiraju Dubrovnik.Naređenje
je predviđalo sledeći raspored snaga: Većim delom snaga
preći u napad glavnim snagama na pravcima: Ljubinje – Zavala
–
Slano; s. Ljubovo – Ivanica – Čibači i Grab – Dubravka –
Molunat, a pomoćnim snagama obezbediti objekte i aerodrom
Mostar u dolini Neretve, sa ciljem: uz avio, artiljerijsku i
brodsku podršku jednovremenim i energičnim dejstvom razbiti
snage na pravcima napada i izbiti na obalu, preseći
jadransku magistralu na više mesta na odseku Slano –
Prevlaka,
blokirati sa kopna i mora Dubrovnik, aerodrom Čilipi i
Prevlaku i onemogućiti manevar snaga neprijatelja, a zatim,
obezbeđujući se sa pravca Ploče, pristupiti uništenju i
razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u
gotovosti za dalja
ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu. Presuda je dostupna
na :
https://www.icty.org/x/cases/strugar/tjug/bcs/050131.pdf
24. Dopis KVPSB, 30.09.1991, u Macan, Posljednja opsada
Dubrovnika. Dubrovnik: Matica Hrvatska, 2001.: 26.
25. Ratni dnevnik tete Anke 4. dio, https://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5441
26. Svjedočanstvo Ane Bokun, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/ane-bokun/?search=theme&val=48,
pristupljeno
14.12.2020, Svjedočanstvo Đivo Dražić, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/divo-drazic/,
pristupljeno 14.12.2020.;
Svjedočanstvo Božidar Jurjević, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/bozidar-jurjevic/?search=theme&val=48,
pristupljeno
14.12.2020.; Svjedočanstvo Pero Novaković, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/pero-novakovic/?search=theme&val=48,
pristupljeno 14.12.2020.; Svjedočanstvo Marko Sjekavica,
http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/markosjekavica/?search=theme&val=48,
pristupljeno 14.12.2020.
56
Cijeli taj dan pucalo
se iz pravca Ivanice i iz Konavala. Poslijepodne, počelo se
pucati i sa brodova, čija su meta bili Kupari i Plat. Gradu
je nanesena velika šteta – nestalo je struje jer je pogođena
hidroelektrana „Dubrovnik“ na Komolcu. Nestankom struje,
Dubrovnik je izgubio i vodu jer su pumpe ovisile od
elektromotora. Pogođen je i odašiljač na Srđu, čime je došlo
i do prekida svih komunikacijskih veza. Oštećene su brojne
kuće i drugi objekti u samom Gradu i u okolnim selima, bilo
je brojnih požara, gorjela je šuma i raslinje oko grada.
Stanovništvo je po prvi put bilo prisiljeno ići u skloništa.
Mnogi su se skrivali u svojim podrumima ili kod članova
obitelji, čije su podrume smatrali sigurnijima. Osim
sigurnosti, bilo im je važno da kuća u kojoj su boravili ima
peć na drva, kao i vlastiti bunar za vodu.27 Neki su pošli u
hotele i druge objekte u gradu. Smatrali su da je Stari grad
najsigurniji dio, zbog toga su odlazili tamo. Bilo je teško
zamisliti, čak i nakon ovog napada, da će i on uskoro biti
bombardiran. Za sve vrijeme rata propaganda srpskih i
crnogorskih medija se nastavlja. Tako dnevni list Pobjeda,
drugi dan izvještava da su 01.10. i tijekom noći „ubili u
Konavlima između 500 i 700 pripadnika „šarene vojske“ Franje
Tuđmana, da su Kupari sravnjeni sa zemljom i da je srušen
repetitor na Srđu“. 28. Od toga, jedina točna
informacija bila je rušenje repetitora na Srđu. Nakon tog
dana, grad će svakodnevno zasipati brojne granate, s raznih
položaja. U početnom periodu JNA osvaja manja mjesta i sela,
koji stoje na putu do „ispijanja kave na Stradunu“.29
Koprivica u svom dnevniku opisuje kako su ta osvajanja
izgledala. Njihova jedinica ušla bi u selo sa zadatkom da ga
očisti od „ustaša“. No, ona su uglavnom već bila prazna.
Zatekli su tek ponekog starijeg čovjeka, koji nije želio
napustiti svoju kuću, polja i stoku koju je hranio. Uglavnom
su kroz sva mjesta prije njih prošle i druge jedinice JNA,
pa su one već otjerale stanovništvo. Vojnici su ipak ulazili
u jednu po jednu kuću, da se uvjere da tamo nema stanovnika
koji bi mogli pucati na njih. Kada je sve bilo čisto,
ponovno su se vraćali u napuštene kuće, ali ovaj put,
naravno, samo dio njih, da bi pljačkali. Dio plijena
zadržavali su sebi, dio slali obiteljima i rodbini, a dio je
završavao na tržištu u Crnoj Gori. Nakon što bi opljačkali
sve što se dalo, određene kuće, u kojima bi pronašli
šahovnice, HDZ-ova obilježja, neke čiji su vlasnici bili
bogati, a nekad i slučajnim odabirom, su zapaljene.30.
Gostili bi se pronađenom hranom i alkoholom, navečer
pripremali zabave. Kartali su, igrali šah i slušali radio,
kako bi saznali što se događa kod kuće. Iako su radio i
novine u Crnoj Gori izvještavali kako njihovi vojnici vode
teške bitke s hrvatskom vojskom, MUP-ovcima i stranim
plaćenicima, činjenica je da sve do dolaska pred sam
Dubrovnik i na neke strateški važne položaje, gotovo da nisu
vidjeli hrvatske vojnike. Prvo mjesto u koje je njihova
jedinica stigla bila je Dubravka, malo naselje na samoj
granici Crne Gore i Hercegovine. Već po ulasku vidjelo se da
je neka od jednica JNA bila tamo prije njih, u selu je
vladao kaos i bilo je potpuno prazno. Nisu vidjeli niti
ikakve neprijatelje, niti branitelje
27. Svjedočanstvo Marka Sjekavice, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/marko-sjekavica/,
pristupljeno 14.12.2020.
28. Članak, 02.10.1991., Pobjeda, u Koprivica, Sve je bilo
meta. Podgorica: Monitor, 2004.: 36.
29. Iz dokumentarne serije „Rat za Dubrovnik“, epizoda 3.
30. Svjedočanstvo Pere Novakovića, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/pero-novakovic/,
pristupljeno 14.12.2020.
57
mjesta. No, dan
kasnije, Pobjeda donosi članak u kojem tvrdi: „Tako se juče
u selu Dubravka zbio događaj koji može ući u antologiju
svjetskog beščašća i zločina. Naime, ustaše su došle do kuće
Balda Đuraša i htjeli da njegov dom pretvore u svoje
uporište, radi pružanja otpora jednicama JNA i da na
njegovom kućnom pragu postave top. Nesrećni Đuraš, inače
Hrvat, zamolio je ustaše da poštede njegovu kuću i porodicu.
Uslijedilo je nešto što se teško može sresti u filmovima sa
najzaumnijim scenarijem. Nesrećni Tuđmanovi bojovnici
silovali su, naočigled, Đuraša ...“31 Taj članak osvijestio
je i neke crnogorske vojnike koji su do tada vjerovali
propagandi, jer su i sami prošli kroz selo Dubravka i znali
što se u njemu događalo, kao i da tamo nije bilo ljudi, a
pogotovo ne vojske.
Dana 05. listopada
dogodila se nesreća kod mjesta Popovići, blizu Čilipa, koja
je odjeknula u medijima. Naime, prema službenoj priči, tamo
se oko 15 sati srušio helikopter u kojem su se nalazila
dvojica zapovjednika JNA – kontraadmiral i kapetan bojnog
broda Krsto Đurović i general potpukovnik Jevrem Cokić.32.
Đurović je na mjestu poginuo, dok je Cokić bio ranjen.
Crnogorski mediji prenijeli su da su helikopter s dvojicom
generala pogodili i srušili hrvatski vojnici, s namjerom da
ih obojicu ubiju. No, već Koprivica, koji je bio očevidac
događaja, svjedoči da tamo nije bilo neprijateljske vojske
te pretpostavlja da je helikopter srušen greškom njihovih
vojnika.33. Kasnije, istraga je pokazala da je to
točno, kao i da je Đurović ubijen od strane JNA jer se
protivio ratu u Hrvatskoj. Petar Poljanić, tadašnji načelnik
općine Dubrovnika je u svojem svjedočenju u Haagu rekao da
mu je Đurović u zadnjem susretu prije rata rekao da dok je
on na čelu mornarice, ni jedna granata neće pasti na
Dubrovnik. Potvrdio je činjenicu da kod Popovića tada nije
bilo hrvatske vojske koja bi pucala, pa je tako Đurović ili
počinio samoubojstvo ili su ga ubili njegovi. Svjedočio je u
Hagu i tadašnji ministar vanjskih poslova Crne Gore Nikola
Samardžić, te je i on potvrdio da je Đurović bio protiv
rata, da je to jasno izražavao i da je zato ubijen od strane
JNA. Sve okolnosti smrti do danas nisu istražene. Zajedno s
kontraadmiralom Vladimirom Barovićem, koji je 29. rujna
1991. na Visu počinio samoubojstvo jer nije htio narediti
bombardovanje dalmatinskih gradova, Đurović predstavlja
rijetki simbol časti u to vrijeme. Čitavo vrijeme traju i
pregovori između zaraćenih strana, pod budnim okom
promatrača iz Europske zajednice. Oni su rezultirali
primirjima, kojih je sklopljeno mnogo, prvo već 10.
listopada, no njih su vojnici JNA stalno kršili. Koristili
su ta primirja da osvoje nove teritorije, dok ih hrvatske
snage nisu branile. Tako su vrlo brzo došli nadomak
Dubrovnika. Isto tako, veliki broj ljudi, posebno civila,
poginuo je tijekom razdoblja primirja jer su očekivali da će
se ona poštovati, što uglavnom nije bio slučaj. Skupština
općine Dubrovnik, načelnik i Krizni štab, u mnogim dopisima
i razgovorima pozivali su JNA da se pridržava primirja.
Unatoč svim apelima KŠOD, primirje će se kršiti do kraja
okupacije.
31. Članak Pobjeda, listopad 1991., u Koprivica, Sve je bilo
meta. Podgorica: Monitor, 2004.:42.
32. Iz dokumentarne serije „Rat za Dubrovnik“, epizoda 3.
33. Koprivica, Sve je bilo meta. Podgorica: Monitor, 2004.:
44
58
Stanje u gradu s
vremenom je postajalo sve teže. Od prvog napada, građani su
bili bez vode i struje, kao i bez komunikacija s vanjskim
svijetom. S potpunom okupacijom, i zalihe namirnica su se
smanjivale, te ih se nije imalo kako dovoziti u sam grad.
Prognanike i izbjeglice, koji su živjeli u hotelima u gradu,
trebalo je smjestiti, organizirati im hranu, dovod vode i
opskrbu drugim stvarima koje su im bile potrebne. Anka
Duper, koja je sa suprugom Perom od 05.10.1991. živjela u
izbjegličkom naselju na Babin Kuku, opisuje stanje u naselju:
„Hoteli su puni, nema mjesta, ali su nas primili u svoju
sobu Madini roditelji, jer oni po noći spavaju u skloništu.
Tako smo spavali naizmjence, mi po noći, a oni po danu. U
toj trokrevetnoj sobi bilo nas je osam.“34. U zapisu
od 07.10. Anka piše: „Bogu hvala da u hotelu imamo dva
obroka. Ujutro čaj i dozu meda s dvije fjelice kruha. Oko
tri sata popodne toć s prilogom i kruh.“35. Građani
su vodu za piće na početku uzimali iz bunara i cisterni,
bilo da su imali vlastite ili od susjeda, rodbine. Kasnije,
u gradu je bio organiziran dovoz vode cisternama. Za sve
ostalo, osobnu higijenu, čišćenje, pranje odjeće, koristili
su morsku vodu. To potvrđuje svjedočanstvo Maje Vatović
Mrvelj, koja je za vrijeme rata živjela s majkom i malom
kćerkom od devet godina.
Ostale su se skrivati
u svom stanu u blizini luke Gruž i Maja se svaki dan morala
izlagati opasnosti, da bi donijela dovoljno morske vode u
kuću, koju su koristile za sve, osim za piće.36. Na
početku opsade, telefoni su radili barem za unutargradsko
područje. Kasnije, jedino su gradski radio-amateri nekako
uspjeli obavještavati Zagreb i druga mjesta, kao i
inozemstvo, o stanju u gradu. Oni su najčešće bili jedini
koji su imali kako komunicirati s vanjskim svijetom.37.
Kako u cijelom gradu nije bilo vode, bilo je jako teško
održavati higijenu i čistoću. Također, bio im je onemogućen
odvoz otpada za čitavo vrijeme okupacije, što je bio izvor
neugodnih mirisa i potencijalni izvor zaraza. Zbog toga su
sav otpad bili prisiljeni bacati u more, jer je to bio
jedini način da ga se ukloni. Zbog svega toga, u gradu su se
počele javljati i epidemije. Stanje se dodatno pogoršalo
početkom studenog, kada je okupacija trajala već oko 50 dana.
Dana 11.11. KŠOD piše dramatično pismo predsjedniku Tuđmanu
i premijeru Greguriću. Između ostalog, napisao je: „Pučanstvo
Dubrovnika ušlo je u fazu skapavanja. I posljednji način
razvoženja vode je uništen, jer su vatrogasne cisterne
uništene zajedno s vatrogasnim domom. Dakle, vrtoglavo se
bliži trenutak žeđi. Dotok hrane brodovima je prekinut i već
četiri dana ni kilogram hrane nije stigao u Dubrovnik, a
zalihe hrane su uništene i ostatci se uništavaju
bombardiranjem. Distribucija preostalih zaliha hrane je
posve onemogućena, budući da se puca na sva vozila, koja se
kreću po preostalim prometnicama.“38. Iz toga je
vidljivo da se stanje pogoršava u odnosu na listopad, kada
je zaliha hrane još bilo dovoljno, kada se transport vode i
hrane, iako otežano, mogao obavljati, a i bombardiranja su
bila puno rjeđa i slabija. U istom dopisu, KŠOD nastavlja: „Komunikacije
s vanjskim svijetom (a pod vanjskim svijetom se ovdje
podrazumijeva sve ono što je izvan samog preostalog dijela
grada Dubrovnika) su potpuno razorene. Broj mrtvih i
ranjenih eksponencijalno raste. Nemamo više mjesta ni
mogućnosti
34. Ratni dnevnik tete Anke 4. dio, https://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5441
35. Ratni dnevnik tete Anke 5. dio, https://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5450
36. Svjedočanstvo Maja Vatović Mrvelj, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/maja-vatovic-mrvelj/,
pristupljeno 14.12.2020.
37. Svjedočanstvo Luka Braila, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/luko-brailo/,
pristupljeno 14.12.2020.
38. Dopis KŠOD, 11.11.1991., Macan, Posljednja opsada
Dubrovnika. Dubrovnik: Matica Hrvatska, 2001.: 71-72.
59
pokapati mrtve.
Pristup mrtvima i ranjenima je onemogućen pucanjem po
ambulantnim i pogrebnim automobilima.“39. Unatoč tom
dramatičnom apelu Kriznog stožera, mnogi svjedoci vremena
ističu da nikad nisu bili gladni. Kako je Dubrovnik bio
bogat grad i ljudi su imali zalihe, kao što je i grad imao
svoje, hrane nikad nije nedostajalo.40. Na kraju
dopisa, KŠOD opisuje i stanje obrane grada, te stanje unutar
samog Starog grada: „Prema izvješću zapovjednika obrane naša
obrana je razbijena i ona praktično više ne funkcionira, i
sutra će biti svedena na prostor unutar starih gradskih
zidina, koji prostor je već sad pretrpan i nalazi se pred
izbijanjem zaraze zbog očajnih higijenskih uvjeta. Izvan
gradskih zidina ima preko 30,000 ljudi, od kojih će većina
nastojati i uspjeti ući u prostor unutar zidina, čiji
stambeni dio je najnesigurniji osim
Isječak iz novina „Slobodna
Dalmacija“ od 01.07.1992
39. Isto.
40. Svjedočanstvo Đivo Dražić, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/divo-drazic/,
pristupljeno14.12.2020.; Svjedočanstvo
Marko Sjekavica, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/marko-sjekavica/,
pristupljeno 14.12.2020.; Svjedočanstvo Maja
Vatović Mrvelj, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/maja-vatovic-mrvelj/,
pristupljeno 14.12.2020.
60
skloništa koja su već
sad prepuna. Ne treba zaboraviti da je Stari grad i danas
opet bombardiran, pa ne treba pretpostavljati da će biti
pošteđen.“41 Dakle, stanje je u tom trenutku u gradu bilo
vrlo loše. I gradonačelnik Poljanić, kao i mnogi svjedoci,
navode upravo te dane, od 10. do 13. studenog, kao najgore
tijekom cijele opsade. 42.
Konvoj Libertas
Gotovo u isto vrijeme,
glavna vijest u hrvatskim medijima je Konvoj Libertas, koji
je 29. listopada krenuo prema Dubrovniku, kako bi probio
blokadu, vratio izbjeglice u grad te donio hranu i lijekove.
Konvoj su organizirali Odbor za povratak Dubrovčana i Fond „Sveti
Vlaho“. Brojne poznate i nepoznate osobe krenule su 28.
listopada iz Zagreba autobusima i osobnim automobilima prema
Rijeci.43. Tamo su se ukrcali na brodove, i zajedno s
ljudima koji su im se pridružili u Rijeci, krenuli prema
Dubrovniku. Putem su stali još u Splitu, na otocima Braču,
Hvar i na Korčulu, gdje su im se također pridružili brojni
ljudi i brodovi. Unatoč tome što nisu znali što ih čeka,
hoće li uspjeti ili će putem biti uhićeni ili će na njih
biti otvorena vatra, na brodove konvoja ukrcali su se brojni
poznati. Tamo je bio Stjepan Mesić, još uvijek predsjednik
Predsjedništva, premijer Franjo Gregurić, podpredsjednik
Vlade Milan Ramljak, delegacija Sabora, predvođena
predsjednikom Sulimancem. Osim političara, na brodu su se
našli brojni glumci, slikari, pjevači, književnici,
redatelji, novinari, mirovni aktivisti/ce i drugi. Isti dan
kada je konvoj kretao, Mate Granić obavijestio je generala
Kadijevića da brod ide prema Dubrovniku i zatražio od njega
da zapovijedi JNA da ga propusti. Apelirao je i na hitnu
obustavu vatre te prekid opsade grada.44. Odgovor je
stigao od generala Rašete, koji tvrdi da je brodu otvoren
ulaz u grušku luku, ali tek nakon što ga pregleda JNA.45.
Unatoč tome, JRM im je, po dolasku konvoja u blizinu
Dubrovnika, pravila brojne probleme. U ime konvoja s JNA
pregovarao je Stjepan Mesić, formalno još uvijek glavni
zapovjednik te vojske, i nakon niza poruka i komplikacija,
uspio ispregovarati ulazak u Dubrovnik.46 JNA je nastojala
onemogućiti organizirani doček za Konvoj u gradu, i unatoč
tome što su brodovi stigli u Dubrovnik rano ujutro i što je
bilo hladno, mnogi građani su ga s veseljem dočekali.
Priređeni su doček u Gružu, misa u katedrali i priredbe kod
Orlandovog stupa. Tijekom cijelog dana, JNA je pucala s
raznih položaja na grad, na luku Gruž, pa na Kantafig,
naselje u neposrednoj blizini.47 Na Konvoj Libertas postoji
dvojaki pogled – dok ga onovremene novine i sjećanja nekih
sudionika opisuju kao vrlo važan događaj, simbolički proboj
opsade i simbol nade u bolje sutra i pobjede, neki drugi
sudionici na njega gledaju kritički. Sam zapovjednik obrane
Nojko Marinović opisao je Konvoj kao moralnu potporu
civilnom stanovništvu, ali je istakao da nije dovezao niti
oružje, niti streljivo, niti pomoć u ljudstvu, što je
Dubrovniku u tom trenutku bilo najpotrebnije.48.
Petar Kriste, rođeni Dubrovčanin i u to vrijeme ministar
trgovine, koji je sudjelovao 41. Dopis KŠOD,
11.11.1991., Macan, Posljednja opsada Dubrovnika. Dubrovnik:
Matica Hrvatska, 2001.: 71-72.
42. Iz dokumentarne serije „Rat za Dubrovnik“, epizoda 4.
43. Članak „Mirotvorci naoružani hrabrošću“, Večernji list,
29.10.1991.
44. Članak „Omogućite nesmetan prolaz“, Večernji list,
30.10.1991.
45. Isto.
46. Članak „Soldateska priprema alibi?“, Večernji list,
30.10.1991.; Članak „Milju po milju prema Gružu“, Večernji
list, 31.10.1991.;
Članak „Pretres brodova“, Večernji list, 31.10.1991.; Članak
„Zamka u Neretvanskom kanalu“, Večernji list, 31.10.1991.
47. Članak „Brodovi zanoćili kod Mljeta“, Večernji list,
31.10.1991.
48. Svjedočanstvo Nojka Marinovića, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/nojko-marinovic/,
pristupljeno 14.12.2020.
61
u Konvoju, opisuje
kako je sam predložio Vladi da to bude prilika da se
Dubrovniku dostavi hrana i oružje,49 nazvavši organizatore
Konvoja „showmanima“.50 Unatoč svim dvojbama, izazvao je
veliko oduševljenje i među građanima Dubrovnika, a i među
osobama koje su Konvojem uspjele stići u Dubrovnik.
Najgori dan napada na
Dubrovnik – 6. prosinca 1991. Dan ranije, tri hrvatska
ministra, koji su poslani u Dubrovnik s ciljem da
pregovaraju sa srpsko-crnogorskom stranom o primirju, bili
su na pregovorima u Cavtatu. Tamo ih je dočekao admiral
Jokić i kapetan fregate Sofronije Jeremić. Oni nastavlju sa
svojom retorikom, prave se da ne znaju o čemu se radi i da
nisu upućeni51, te ponovno ponavljaju dezinformacije,
tvrdeći da je u tom trenutku 15.000 naoružanih ustaša, koji
su prijetnja i stanovništvu i JNA.52 Zahtijevaju da hrvatski
vojnici predaju oružje i budu pod neutralnom pratnjom
ispraćeni iz grada. Hrvatska strana zahtjeva normalizaciju
situacije u gradu i traže prekid opsade i povlačenje JNA.
Tek nakon nekog vremena razgovaraju o tome kako
normalizirati prilike u gradu, i dolaze do nekih zajedničkih
stavova i do dogovora. Na kraju, Jokić je tvrdio da nema
ovlasti potpisati sporazum, te da mora tražiti suglasnost od
nadređenih. Dogovaraju se da svaka strana odnese tekst
svojima, da ga redigira i da se nađu sljedeći dan na istom
mjestu da ga potpišu. Po povratku, hrvatska delegacija bila
je vrlo pozitivna i smatrali su da su konačno nešto postigli,
da će potpisivanje sporazuma biti samo formalnost.53.
Međutim, umjesto odlaska na pregovore i primirja, sljedeći
dan bio je najgori dan za Dubrovnik, posebno za Stari grad.
Taj dan vatra je otvorena već oko 5.50 ujutro s položaja
Strinčera na objekt na Srđu. U tom trenutku, na snazi je
formalno opet bilo primirje koje je JNA ponovno prekršila.
Kratko nakon napada, KŠOD je prosvjedovao protiv „ničim
izazvanog otvaranja jake topničke vatre“.54. U
sljedećoj poruci poslanoj oko podneva tvrdili su da je nakon
tog jakog topovskog napada, započeo i napad pješaštvom na
položaje gdje je smještena Hrvatska vojska na Srđu, uz
istovremeno otvaranje vatre po svim dijelovima grada.55
Demantiraju da su ikakvom akcijom prvi prekršili primirje
ili da su na bilo koji način pokušali osvojiti položaje na
Srđu. Istog dana, Ivan Cifrić, ministar zaštite okoliša i
prostornog planiranja poslao je poziv raznim europskim i
svjetskim čelnicima i institucijama, uključujući i EZ,
UNESCO i druge. „Ovog časa Dubrovnik, svjetska baština, gori,
u plamenu je. Agresor ne poznaje primirje, ne poznaje
zastavu UNESCO, ne čuje apele, ne mari za ljudske žrtve, ni
kulturne vrijednosti.“56. KŠOD je cijeli dan pozivao
na prekid vatre, na poštovanje primirja, no to nije dalo
nikakve rezultate. Na grad i okolicu palo je tisuće granata,
a napadani su sa svih strana. Najviše je stradala tvrđava
Imperijal na Srđu, kao i naselja Nuncijata i Sustjepan.
Mnogo građevina je zapaljeno, a dio ih je
49. Kriste, 75.
50. Isto, 77.
51. Svjedočanstvo Petra Miše Mihočevića, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/miso-mihocevic/,
pristupljeno 14.12.2020.
52. Kriste, 108.
53. Svjedočanstvo Petra Miše Mihočevića, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/miso-mihocevic/,
pristupljeno 14.12.2020.
54. Prosvjed KŠOD, 06.12.1991., u Macan, Posljednja opsada
Dubrovnika. Dubrovnik: Matica Hrvatska, 2001.: 105.
55. Poruka KŠOD, 06.12.1991.,u Macan, Posljednja opsada
Dubrovnika. Dubrovnik: Matica Hrvatska, 2001.: 106.
56. Poruka Ivana Cifrića, 06.12.1991., u Macan, Posljednja
opsada Dubrovnika. Dubrovnik: Matica Hrvatska, 2001.: 106
62
potpuno izgorio.
Nakon napada, ostali su brojni požari, koje su građani
pokušavali gasiti. Petar Mišo Mihočević svjedoči da je on,
koji se tada nalazio u hotelu Argentina sa stranim
promatračima, njihovim satelitskim telefonima zvao osobno
talijanskog predsjednika, s molbomda Dubrovniku hitno
pošalje nekoliko kanadera, jer se bojao da će inače sve
izgorjeti.57. Ministri su tražili i od Beograda da
naredi svojim snagama da propuste vatrogasce i druge, kako
bi pomogli ugasiti vatru.58 Čelnici JNA kasnije su tvrdili
da oni nisu bombardirali Stari grad, nego su samo zapalili
automobile na parkiralištu, čije gume sada gore pa se to
tako jako vidi. Na taj dan stradalo je 19 branitelja i
civila. Među njima je i Pavo Urban, mladi dubrovački
fotograf, koji je sudjelovao u obrani grada i od samog
početka napada fotografirao stradanja. Pisao je i ratni
dnevnik 59., svjedočanstvo na te teške dane za grad.
Poginuo je na Stradunu, blizu Orlandovog stupa, kad ga je
pogodila granata dok je fotografirao bombardiranje Starog
grada. Podrška Dubrovniku i suočavanje s prošlošću.
Čitavo vrijeme napada
i opsade Dubrovnika, KŠOD, načelnik općine Poljanić, ali i
brojni ljudi iz Zagreba i drugih gradova u Hrvatskoj, šalju
razne apele i molbe za pomoć u inozemstvo. Još prije prvog
napada na grad, Poljanić je za pomoć i zaštitu molio
Federika Majora, direktora UNESCO-a. Zatim, gradska
skupština poziva Europsku zajednicu da odmah pomogne gradu,
koji je u sve težoj situaciji. Šalje i posebne apele
ministrima vanjskih poslova država Europske zajednice,
obavještavajući ih da JNA neprestano krši dogovorena
primirja prekide vatre. S druge strane, grad i njegovi
građani dobili su podršku mnogih europskih i svjetskih
intelektualaca, zvijezda, političara. I intelektualci s
prostora bivše Jugoslavije angažirali su se u izražavanju
nezadovoljstva ratom, te u traženju mira. Tako crnogorski
intelektualci iz Beograda potpisuju apel za mir koji šalju
crnogorskoj vladi i ratnoj komandi te pozivaju na prekid
rata te na povratak mladića iz vojske.60. Zatim
Bokeljci i Crnogorci iz Dubrovnika pišu Vladi Crne Gore,
pozivajući Vladu da odmah zaustavi taj rat i nesreću koja ga
prati.61. Zanimljivo je i pismo koje Ivo Pogorelić,
koji je tada bio UNESCO-ov ambasador, piše generalu
Kadijeviću. Ukazuje na njegovu krivicu za rat i moli za mir.
„Na Vama, gospodine generale, leži odgovornost za uništenje
ili poštedu Dubrovnika. Vratite vojsku kućama. Pustite
Dubrovnik da živi. Neće o Vašoj odluci suditi samo povijest
već i vaši suvremenici, udruženi i jedinstveni u čitavom
svijetu protiv daljnjeg bezumlja i krvoprolića, a za razum i
humanizam.“62. Od početka glasovi građana, poput
crnogorskog književnika Jevrema Brkovića i ženskih
inicijativa, protivili su se napadu na Dubrovnik. U Beogradu
su se svake večeri od 8. listopada 1991. palile stotine
svijeća za sve žrtve rata pred zgradom Skupštine Srbije i
upisivali poruke objavljene krajem godine pod naslovom „Grobnica
za Miroslava Milenkovića“.63. Na jesen 1991. Žene u
crnom počele su
57. Petar Mišo Mihočević,
http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/miso-mihocevic/,
pristupljeno 14.12.2020.
58. Kriste, 115.
59. Dubravka Vrgoč, ur. Ratni dnevnik Pava Urbana. Zagreb:
Meandarmedia, 2016.
60. Članak „Apel crnogorskih intelektualalca iz Beograda“,
nepoznate novine, 24.-26.12.1991.
61. Članak „Zaustavite nesreću“, nepoznate novine,
20.12.1991.
62. Članak „Pogorelić Kadijeviću“, Večernji list,
25.11.1991.
63. Knjga epitafa posvećena je Miroslavu Milenkoviću,
građevinskom radniku koji je izvršio samoubojstvo 20.9.1991.
na stočnoj pijaci u Šiduizmeđu dvije grupe rezervista, prvih
koje su puške razdužili i drugih koji su se spremali na
front
63
s tjednim prosvjedima
držeći transparente podrške Dubrovniku, obilježivši i
pogibiju dubrovačkog književnika Milana Milišića 64.,
stradalog u granatiranju 5. listopada u svom stanu. U
Beogradu komemoriranje žrtava nastavljaju do današnjeg dana,
tražeći priznanje patnje i pravdu za Dubrovnik. U Crnoj Gori
prvi dokumentarni film, iznimno važan za društveno
suočavanje s prošlošću, „Rat za mir“ 2003. i 2004. režirao
je novinar Koča Pavlović. Prva odšteta za ratnu pljačku
isplaćena je 2005.65. No i nakon presude Tribunala
ostaju neriješena pitanja kaznene odgovornosti za opsadu.
Zahtjevi za pravdu se i dalje postavljaju u događanjima u
organizaciji i oglašavanjima Akcije za ljudska prava, Centra
za građanske inicijative i Documente 66, kao i u
sklopu inicijative za REKOM. Među događanjima je posebno
zapažena bila izložba radova fotografa Pave Urbana67
ubijenog u granatiranju s položaja JNA 6. prosinca 1991. i
tribine na kojima je sudjelovao Metodije Prkačin iz Cavtata.
Pravdu i dalje traži i Inicijativa mladih za ljudska prava.
Završetak opsade i posljedice
Nakon 6. prosinca
situacija se počela pomalo smirivati. Sve manje se
granatirao grad, dopušten je dolazak djelatnika HEP-a koji
su popravili hidroelektranu na Komolcu. Na Božić, grad je
ponovno dobio struju.68 Popravljala se i vodovodna
infrastruktura, pa su uskoro dobili i vodu. Kroz sljedeću
1992. postupno su se uspostavljale i komunikacijske veze.
No, vojnici JNA svejedno su se nalazili na položajima i nisu
se željeli povući, te su povremeno granatirali grad i
okolicu, te dijelom održavali blokadu grada. U travnju 1992,
obrani grada konačno stiže i pomoć iz Zagreba. Dana 10.
travnja 1992. dolazi general Bobetko, sa svojom postrojbom,
te preuzima obranu Dubrovnika i okolice. Nojko Marinović,
koji se u to vrijeme nalazio u bolnici zbog ranjavanja, po
povratku postaje njegov zamjenik. Kao rezultat sporazuma
potpisanog 25. svibnja, započela je deblokada Dubrovnika.69
No, zbog toga što je JNA (namjerno) pogrešno tumačila
spomenuti sporazum, oslobođeni su samo dijelovi dubrovačke
okolice, dok su neprijateljski vojnici ostali na liniji
Plat-Cavtat i dalje u Konavlima. Ti dani bili su posebno
teški za stanovništvo tih, još uvijek okupiranih područja,
jer je bilo jasno da JNA gubi i da će se uskoro morati posve
povući, pa su se iživljavali nad njima, dodatno pljačkali i
slično. Do konačnog povlačenja vojske s područja Dubrovnika
došlo je 22. listopada 1992.70 Time je
okončana opsada grada i okolice. Ipak, kao službeni kraj
rata u Dubrovniku uzima se tek 18. kolovoz 1995, jer je,
unatoč povlačenju vojske, grad sve do tada i dalje
periodično granatiran s teritorija Hercegovine i Crne Gore.
64 Više o životu i djelu Milana Milišića na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=40890
65 Više u tekstu: https://www.slobodnaevropa.org/a/853474.html
66 Nedavno priopćenje povodom godišnjice najtežeg napada na
Dubovnik objavljeno je na:
https://www.hraction.org/2020/12/06/29-godina-od-granatiranja-starog-grada-dubrovnika-i-nekaznjavanja-zlocina/
67 Više o životu i radovima Pave Urbana: https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63317
68 Svjedočanstvo Luka Braila, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/luko-brailo/,
pristupljeno 14.12.2020.
69 Miljenko Foretić, ur. Dubrovnik inWar. Dubrovnik: Matica
Hrvatska – Ogranak Dubrovnik, 1993.: 109.
70 Foretić, 109.
64
Nakon povlačenja
vojske JNA, tek je bilo moguće sagledati posljedice
dugotrajne opsade i stalnog granatiranja na grad i okolicu.
A one su bile strašne. Srpsko-crnogorska vojska je na
okupiranim teritorijama oko Dubrovnika, a i samom gradu
provodila strategiju „spaljene zemlje“.
Isječak iz novina „Slobodna
Dalmacija“ od 19.12.1991.01.07.1992
65
Ljudi koji su se
nakon završetka opsade vraćali svojim kućama, u svoja mjesta,
kao npr. oni s područja Konavala, zaticali su potpuno
spaljene zemlje, kuće, druge objekte u mjestima, čak i šume
i sve zelenilo. Pero Novaković, koji je živio u Čilipima, u
Konavlima, svjedoči kako je njegova kuća zapaljena i
izgorjela do temelja, kako mu ništa od bogate imovine i
uspomena koje je imao u kući nije ostalo. Također, po
povratku je zatekao mjesto koje je izgledalo kao površina
mjeseca, sivo, bez raslinja, bez čitavih objekata, sve je
bilo potpuno spaljeno.71 Dio imovine i drugih
umjetničkih, kulturnih i drugih bogatstava dubrovačkog kraja,
opljačkan je i uglavnom prevezen u Crnu Goru. Stari grad,
bez obzira na to što je bio „zaštićen“ zastavama UNESCO-a,
također je pretrpio brojna oštećenja. Bombardiran je gotovo
svakodnevno od početka studenog 1991., a najteže je stradao
već spomenutog 06.12.1991., kada je sa svih strana
bombardiran zapaljivim projektilima gotovo cijeli dan.
Procjenjeno je da je samo taj dan oko 10% posto zgrada u
gradu potpuno izgorjelo ili je uništeno, dok je oko 30%
teško oštećeno.72 Devet palača potpuno je izgorjelo, a još
četiri djelomično.73 Stradale su mnoge znamenite građevine u
gradu, poput katedrale sv. Vlaha, palače Sponza, Onofrijeve
fontane, franjevački i dominikanski samostan i mnoge druge.
Gotovo da nije bilo krova koji je bio čitav, kao i zgrade
koja nije imala barem neko oštećenje. Tijekom cijelog ratnog
perioda oštećene su 563 zgrade u Starom gradu. Šteta je bila
procijenjena na 643 milijuna njemačkih maraka.74
Obnova je trajala jako dugo, sve do 2000. godine i mnogo
novca je uloženo da bi se gradu vratila njegova prijeratna
ljepota.75 Neke građevine, kao što su hotel
Kupari i dio Srebrenog do danas nisu obnovljeni. Osim toga,
tijekom rata bilo je i mnogo ljudskih žrtava, vojnih i
civilnih. Na Južnom bojištu poginulo je 430 hrvatskih
branitelja, od njih 184 s dubrovačkog područja.76
Poginula su i 92 civila, od čega 15-oro djece mlađe od 15
godina. Među njima je i 11-godišnji sin Ane Bokun koji je
stradao u granatiranju Dubrovnika s položaja JNA 10.
studenog 1991. skupa s njenim suprugom.77 S
crnogorske strane, na Južnom bojištu poginula su 167 vojnika.
Posebno su teške sudbine civilnih žrtava koje i danas traže
pravdu i reparacije. Uoči i tijekom opsade, brojno
stanovništvo iz okolnih mjesta došlo je u sam grad, za koji
su mislili da će biti siguran i tamo su boravili za najtežih
dana okupacije. No, mnogo ljudi, posebno žena,
71 Svjedočanstvo Pere Novakovića, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/pero-novakovic/,
pristupljeno 14.12.2020.
72 Mesarić Žabčić, 170.
73 Reportofthe status oftheculturalheritageinthe Old Town of
Dubrovnik followingthebombardmentsinOctober,
NovemberandDecember 1991., Reportofthe UNESCO mission to
Dubrovnik, 27 November 22 December 1991.: 30.
74 Svjedočanstvo Luka Braila, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/luko-brailo/,
pristupljeno 14.12.2020.
75 Više na web stranici Zavoda za obnovu Dubrovnika,
https://www.zod.hr/get/domovinski_rat_1991_2000/53156/domovinski_rat_1991_2000.html,
pristupljeno 14.12.2020.
76 Brojke se pomalo razlikuju u različitim izvorima. Prema
Ministarstvu branitelja (2007.) poginulo je 161 branitelj s
dubrovačkog područja i 99 civila. Mesarić Žabčić, 169.,
Svjedočanstvo Luka Braila,
http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/luko-brailo/,
pristupljeno 14.12.2020., iz dokumentarne serije Rat za
Dubrovnik, epizoda 6.
77 Osobna sjećanja Ane Bokun dostupna su na:
http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/ane-bokun/?search=subtitle&val=Ane+Bokun
66
djece i staraca,
napustilo je grad i otišlo u izbjeglištvo. Jedini način
izlaska iz grada bio je brodovima do Rijeke. Mnogi su
smješteni u Rijeku i njezinu okolicu te u Istru, gdje su
također boravili u hotelima. Neki ljudi otišli su u Italiju,
najčešće u Bari i okolicu. Također, druge strane zemlje, kao
Austrija i Njemačka, prihvatile su određen broj izbjeglica
iz Hrvatske, pa tako i iz Dubrovnika. Procjenjuje se da je
oko 2/3 tadašnjeg stanovništva općine Dubrovnik bilo u
izbjeglištvu.78 Pravosudno procesuiranje
zločina Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. U
optužnici Slobodanu Miloševiću, kao 26. točka, stajao je
napad na Dubrovnik. Optužen je kao idejni začetnik i
provoditelj tog zločina, te kao odgovoran za napade na grad,
pljačku i razaranje povijesnih i kulturnih spomenika
79. Milošević se izjasnio da nije kriv te je krivnju
za Dubrovnik prebacio na tadašnje crnogorsko vodstvo. Na tom
suđenju, svjedočili su mnogi značajni svjedoci za ovaj
slučaj. No, Slobodan Milošević nije dočekao presudu,
preminuo je 11. ožujka 2006. u zatvoru u Haagu. Dana
01.03.2001. podignuta je kolektivna optužnica za zločine JNA
u Dubrovniku. Imena optuženih tada nisu bila poznata, no
pretpostavljalo se tko su oni. Optužnica je predana Crnoj
Gori, a otpečaćena je tek 2. listopada iste godine. Optuženi
su general Pavle Strugar, viceadmirali Miodrag Jokić i Milan
Zec te kapetan prve klase Vladimir Kovačević zvan Rambo.
Optuženi su po šest točaka, po kolektivnoj i osobnoj
odgovornosti i to za teške povrede Ženevske konvencije,
kršenje zakona i običaja rata, ubojstva, napade na civile,
napade na objekte koji nisu vojni cilj, pljačku i
uništavanje povijesno kulturnih spomenika. Strugar i Jokić
su već nakon tri tjedna dobrovoljno otišli u Haag.
Pavle Strugar je
došao u Haag u pratnji vlasti Crne Gore, izjasnio se da nije
kriv i 01.12.2001. pušten je da se brani sa slobode. Suđenje
mu je počelo 16.12.2003. i on se, ponovo dobrovoljno, vratio
u Haag. Kao i ostalima, suđeno mu je samo za napad
06.12.1991. na Stari grad. Ostali mjeseci opsade nisu bili
navedeni u optužnicama. Presuda je donesena 31.01.2005,
prema kojoj je Strugar osuđen na 8 godina zatvora. Proglašen
je krivim po dvije točke po zapovjednoj odgovornosti: za
napad na civile i uništavanje vjerskih, kulturnih i
povijesnih spomenika, kao i kršenje ratnog prava i običaja.
Međutim, nije dokazano da je Strugar naredio granatiranje
Starog grada 06.12. niti da je pomagao ili podržavao to
granatiranje. Njegova krivica je bila u tome što nije učinio
ništa da bi granatiranje zaustavio niti disciplinske mjere
da kazni počinitelje. Strugar se na tu presudu žalio te mu
je kazna smanjena za 6 mjeseci. Proveo je 5 godina u zatvoru
te je 20.02.2009. pušten na slobodu. Miodrag Jokić otputovao
je u Haag dobrovoljno, iz Beograda gdje je tada živio,
11.12.2001. Prvo se izjasnio da nije kriv, te da je postupao
profesionalno i prema pravilima. No, Jokić se 2004.
78 Svjedočanstvo Luka Braila, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/luko-brailo/,
pristupljeno 14.12.2020.
79 Izmijenjena optužnica od 23.10.2002. MKSJ
https://www.icty.org/x/cases/slobodan_milosevic/ind/bcs/mil-ai021023b.htm
od 23.10.
67
nagodio s Haškim
sudom, izjavio da je kriv po svim točkama optužnice po
kolektivnoj i osobnoj odgovornosti te je 18.03.2004. osuđen
na sedam godina zatvora. Unatoč nagodbi i relativno maloj
kazni koju je dobio, žalio se na presudu, no ona nije
promijenjena. Dana 05.10.2006. prebačen je u zatvor u Dansku
na odsluženje kazne te je, nakon što je odslužio 2/3 pušten
na slobodu 01.09.2009. Milan Zec nalazio se u optužnici kao
počinitelj dijela zločina. Međutim, dok se sudilo Pavlu
Strugaru, a Miodrag Jokić je čekao presudu, u srpnju 2002.
oslobođen je svih optužbi i oslobođen jer je sud zaključio
da nema dovoljno dokaza za djela za koja je osumnjičen.
Vladimir Kovačević Rambo uhićen je i doveden u Haag u
listopadu 2003. Optužen je za ubijanje civila te razaranje i
pljačku na području Dubrovnika. Uskoro mu je započelo
suđenje, ali je u lipnju 2004. pušten iz zatvora u Haagu uz
obrazloženje da je mentalno obolio i da je nesposoban za
suđenje. Suđenje Kovačeviću za ratne zločine prepušteno je
zatim pravosuđu u Srbiji, na što se on žalio, želeći da mu
se sudi u Haagu, no žalba je 2008. odbijena. No, i srpski
sudovi su ga proglasili mentalno bolesnim, te je tako
izbjegao suđenje. Nikad se nije izjasnio o krivnji. 4.2.
Županijsko državno odvjetništvo Dubrovnik Optužnica je
podignuta 10.11.2009. protiv Jevrema Cokića i još 9
optuženika. U optužnici se nalaze i sva četiri prethodno
spomenuta haška optuženika, Pavle Strugar, Miodrag Jokić,
Milan Zec i Vladimir Kovačević. Osim njih optuženi su još
Mile Ružinovski, Branko Stanković, Obrad Vičić, Radovan
Komar i Zoran Gvozdenović. Jevrem Cokić, Mile Ružinovski,
Pavle Strugar, Miodrag Jokić, Branko Stanković, Obrad Vičić
i Radoslav Komar optuženi su da su u različitim periodima
rata naredili napade na razna mjesta u području općine
Dubrovnik te da su znali da njima podređene jedinice vrše
prekomjerna granatiranja bez izbora cilja, ubijaju te
zatvaraju i maltretiraju civile, tjeraju ih u bijeg, ruše
civilne, kulturne i gospodarske objekte, pljačkaju i pale,
postupaju protiv odredbi Ženevske konvencije, no nisu
poduzeli ništa da spriječe zločine i kazne počinitelje.
Vladimir Kovačević optužen je da je 06.12. naredio
jedinicama da napadnu grad Dubrovnik i povijesnu jezgru
grada, koje je pod zaštitom UNESCO-a i predstavlja spomenik
nulte kategorije, koji je kao takav bio propisno obilježen,
da je i sam sudjelovao u napadu ispalivši više projektila iz
ručnih bacača, pri čemu su poginuli civili, neki su teško
ranjeni, a građevine u Starom gradu su izgorjele, djelomično
su ili potpuno uništene. Milan Zec optužen je jer je izvršio
sve što mu je naredio Vladimir Kovačević, da nije učinio
ništa da Kovačevića spriječi, te da je podržavao napad.
68
Zoran Gvozdenović
optužen je da je naredio da se iz topova s topovnjače 403.
ispale granate po naseljenim mjestima, gađajući i hotele u
kojima su bili smještene izbjeglice, te šire područje grada
Dubrovnika i sam Stari grad, koji je pod zaštitom UNESCO-a,
otjerao pučanstvo tog područja u izbjeglištvo, vršio
razaranje brojnih objekata i spomenika kulture, ubio i ranio
veći broj civila. Svi optuženi iz ovog slučaja nedostupni su
hrvatskom pravosuđu te se optužnica vodi kao neaktivna. Dana
29.01.2008. podignuta je i optužnica protiv Marka Grandova
za zločine u Slanom. Optužen je da je pljačkao i samovoljno
uništavao imovinu stanovništva što nije opravdano ratnim
potrebama. Osuđen je u studenom 2014. na sedam godina
zatvora. Sudilo mu se u odsutstvu.
U optužnici protiv
Vujice Raičevića i Veslina Dakovića, koja je podignuta 25.
svibnja 1994, obojica su optuženi za zločine u Cavtatu,
pljačku i uništavanje imovine civila. Obojica su oslobođeni
optužbi zbog odustanka tužiteljstva presudom od 15. rujna
1994.
Bibliografija
Knjige:
Biserko, Sonja, ur. Dubrovnik: „Rat za mir“. Beograd:
Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2006.
Duper, Anka. Ratni dnevnik tete Anke.
https://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=1458#more-1458
Foretić, Miljenko, ur. Dubrovnik inwar. Dubrovnik: Matica
Hrvatska – Ogranak Dubrovnik, 1993.
Koprivica, Veseljko. Sve je bilo meta. Podgorica: Monitor,
2004
Kriste, Petar. Iznevjereni grad: Dubrovnik ’91. Zagreb:
Golden Marketing, 2000.
Lang, Slobodan. Dnevnik Libertas: dubrovački zapisi.
Zagreb: Pegaz, 1997.
Macan, Trpimir. Posljednja opsada Dubrovnika. Dubrovnik:
Matica Hrvatska, 2001
Špišić, Zvonko. Konvoj Libertas. Rijeka: Adamić, 2001.
Vrgoč, Dubravka, ur. Ratni dnevnik Pava Urbana. Zagreb:
Meandarmedia, 2016.
Spomen publikacije:
Grobnica za Miroslava Milenkovića: Beograđani protiv rata:
knjiga epitafa: Grupa za
građanske akcije UJDI: Helsinški parlament građana:
Helsinški komitet: Gama: Ženski lobi:
SDSS: Centar za aniratneakcije. Beograd 1991
69
Članci:
Czerwinski, Maciej. Jezično pitanje u časopisu Srba
katolika Srđ (1902.-1908.): teze,
polemike, modeli argumentacije, Rasprave: Časopis Instituta
za hrvatski jezik i jezikoslovlje,
Vol. 46, No.1, 2020.: 63-92.
Članak „Mirotvorci naoružani hrabrošću“, Večernji list,
29.10.1991.
Članak „Omogućite nesmetan prolaz“, Večernji list,
30.10.1991.
Članak „Soldateska priprema alibi?“, Večernji listi,
30.10.1991.;
Članak „Milju po milju prema Gružu“, Večernji list,
31.10.1991.;
Članak „Pretres brodova“, Večernji list, 31.10.1991.;
Članak „Zamka u Neretvanskom kanalu“, Večernji list,
31.10.1991.
Članak „Brodovi zanoćili kod Mljeta“, Večernji list,
31.10.1991.
Članak „Visoka cijena krivih procjena“, Večernji list,
07.11.1991.
Članak „Pogorelić Kadijeviću“, Večernji list, 25.11.1991.
Članak „Apel crnogorskih intelektualalca iz Beograda“,
nepoznate novine, 24.-26.12.1991.
Članak „Zaustavite nesreću“, nepoznate novine, 20.12.1991.
Horvat Levaj, Katarina. „Dubrovačke barokne palače
izgorjele u napadu na grad 6. prosinca
1991. godine“, Radovi Instituta povijesti umjetnosti
19/1995., 69-91.
Mesarić Žabčić, Rebeka. Posljedice Domovinskog rata:
primjer Dubrovačko-neretvanske
županije, u: Živčić, Dražen, ur. Zbornik radova s 10.
znanstveno-stručnog skupa: Vukovar
’91. šesnaest godina poslije na temu: Demografski kontekst i
socio-kulturne posljedice
Hrvatskoga Domovinskog rata, 2007.: 165-177.
Osobna sjećanja:
Svejdočanstvo Ane Bokun, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/ane-bokun/,
pristupljeno 14.12.2020.
Svjedočanstvo Luka Braila, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/luko-brailo/,
pristupljeno 14.12.2020.
Svjedočanstvo Điva Dražića, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/divo-drazic/,
pristupljeno 14.12.2020.
Svjedočanstvo Božidara Jurjevića, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/bozidar-jurjevic/,
pristupljeno 14.12.2020.
Svjedočanstvo Nojka Marinovića, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/nojko-marinovic/,
pristupljeno 10.12.2020.
Svjedočanstvo Petra Miše Mihočevića, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/misomihocevic/,
pristupljeno 14.12.2020.
Svjedočanstvo Pere Novakovića, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/pero-novakovic/,
pristupljeno 14.12.2020.
Svjedočanstvo Marka Sjekavice, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/marko-sjekavica/,
pristupljeno 14.12.2020.
Svjedočanstvo Maje Vatović Mrvelj, http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/maja-vatovic-mrvelj/,
prisupljeno 14.12.2020.
Filmovi i serija:
Rat za mir autora Koče Pavlovića i nezavisne produkcije “OBALA”,
2003./2004.
https://m.youtube.com/watch?v=jR6xhIwRCg0, pristupljeno
15.12. 2020 .
Rat za Dubrovnik 1-7., TV Crne Gore, 2010., dostupno na
platformi YouTube
Film Jirija Menzela, Moj Dubrovnik,
https://www.youtube.com/watch?v=byC3o0pNXpc&t=187s ,
pristupljeno 15.12.2020
Web stranice:
Zavod za obnovu Dubrovnika,
https://www.zod.hr/get/domovinski_rat_1991_2000/53156/domovinski_rat_1991_2000.html,
pristupljeno 14.12.2020.
Targeting History and Memory, http://heritage.sensecentar.org/,
pristupljeno 14.12.2020.
Knjiga sjećanja
https://www.yihr.me/wp-content/uploads/2021/07/YIHR-IDC-Memory-book-Ratni-zlocini.pdf
opsada dubrovnika info
G
|