“Svi smo u opsadi ovih crnih dana,
Sve nas podjednako tuku, moj Gosparu,
i s kopna, i s mora – sa svih strana
Samo grmi: barut! barut! barut!
Ne poznajem nikog sred dima i tmuše,
ali ipak ćutim ovu mržnju staru
koju nikogović sipa, obezdušen,
na sve što smo bili, moj dični Gosparu.
Njegovo je ovo vrijeme, i meci,
a naša je patnja u suzi skrivenoj,
što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci
kad budemo, nekad, smjeli da plačemo.
Zašto li se sjetih tragičnog Solina,
onog velegrada krasnih sarkofaga
što ga, nakon dvije hiljade godina,
zatrpaše zemljom pa ode bestraga.
Nije onda bilo ni rata, ni flote,
ni pijane rulje njihove i naše;
mogao se Solin spasiti strahote,
mogao je, ali – ipak nije spašen!
A šta tebe čeka, Gospodine Grade,
u ovoj noći bratske krvomutnje,
dok krvnici mirno svoj posao rade?…
Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje!”
Vito Nikolić
(11.-12. novembar 1991.)
Noć sa
Dubrovnikom
›››
