Noć.
Sad kraljuje Tmina,
i ljudi tužno viču u
krvavom snu,
a vozovi plaču u
maglenoj daljini
kao pseta.
U čaši na stolu crna
ruža cvjeta.
Sad kraljuje Tmina
i osjeća se kako gasi
svjetlost bijelog boga.
Sablasni poklič
vatrogasnog roga
ori,
to đavo kuglu pali,
kugla gori.
I Mir, i Tmina,
i opet jeca kiša.
U žlijebu kaplje voda.
Sada tih po ulicama
hoda
Crni Lupež, svih
zločina kralj,
a zvono na požar bije
i pada na mozak, kô
malj.
Kukavni ljudi u
strahu
pred vatrenim vihorom
rata
zabijaju čavlima
vrata,
kô rake.
O, sada noću
Nepoznati Netko
drma i lomi kvake
i crne vješa po
kućama barjake.
A za sivog jutra po
ulici se tope
krvave stope.
