Dok su rušeni spomenici kulture,
paljene kuće, ubijani ljudi, pohod na Dubrovnik opjevavali su mediji
u Podgorici i tadašnji udarnici Demokratske partije socijalista
(DPS) još aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića. Oni su se trudili
da napad prikažu kao odbranu, okupaciju kao oslobođenje, a zločine
kao patriotizam. „Mrzim šah zbog šahovnice“, govorio je Đukanović u
ratničkom zanosu
Dvadeset devet je godina od
opsade Dubrovnika, koja je trajala od 01. oktobra 1991. do
posljednjih dana juna 1992. godine. Jedan od najljepših gradova ne
samo sa ovih prostora razarale su snage bivše jugoslovenske vojske i
crnogorskih rezervista. Dok su rušeni spomenici kulture, paljene
kuće, ubijani ljudi, pohod na Dubrovnik opjevavali su mediji u
Podgorici i tadašnji udarnici Demokratske partije socijalista (DPS)
još aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića. Oni su se trudili da
napad prikažu kao odbranu, okupaciju kao oslobođenje, a zločine kao
patriotizam. „Mrzim šah zbog šahovnice“, govorio je Đukanović u
ratničkom zanosu.
Antiratne snage predvođene
Liberalnim savezom, SDP-om i reformistima, nedjeljnikom Monitor,
skupinama intelektualaca i hrabrih dezertera koji nijesu htjeli na
naše komšije i braću, pokušali su da pojasne javnosti da je propast
Dubrovnika, propast Crne Gore, koja je sa Hrvatskom dijelila ne samo
istu državu više od sedam decenija, već isprepletane veze koje su se
nizale u dugoj istoriji zajedništva na Mediteranu. Dubrovnik je
Crnogorcima bio kuća - oni iz zaleđa su se spuštali sa brda i
vjekovima trgovali sa Dubrovčanima, a oni iz Boke i južnije su se
tamo školovali, liječili, udavali, ženili... Crnogorci su imali
dvoje vrata ka svijetu – jedna su bila Beograd, a druga
Dubrovnik...
Uz sve to što je taj grad značio
u prošlosti, opsada Dubrovnika bila je i kraj Jugoslavije, u koju su
se zaklinjale tadašnje vlasti u Podgorici. A sve su sa Miloševićem
radile da državu sruše. Uzalud su bila upozorenja: svi oni koji su
bili protiv rata nazivani su izdajnicima, ustašama i stranim
agentima.
Dubrovnik je bio samo početak
crnogorskog sunovrata, prva crna mrlja naroda koji je do tada bio
uglavnom na pravoj strani istorije, prepoznat po borbi za slobodu.
Prije ovog kraha, Milošević je u uličnom puču, razvlastio crnogorsko
rukovodsvo i doveo mlade komunističke aparatčike, koji će Crnom
Gorom neprikosnoveno vladati pune tri decenije. U prvoj će deceniji
crnogorske vlasti voditi sa Miloševićem još i onaj najkrvaviji i
najteži rat u Bosni i Hercegovini, slijediće ga i u Sarajevu i u
Srebrenici. A nacionalni heroji ovdje će biti osuđeni ratni zločinci
– Karadžić, Šljivančanin, Mladić... Crnogorci će ih ubaciti u gusle
i slaviti po trgovima i seoskim poselima, neki sve do ovih dana.
Crna Gora će poći drugim putem,
tek kad su se ohladili potpisi na Dejtonskom sporazumu, nakon
velikih demosntracija u Beogradu 1996. i 1997. godine, koje su
uslijedile poslije poraza Miloševića na lokalnim izborima. Zvanična
Podgorica će promijeniti list, polako se okrenuti Zapadu i napraviti
otklon od ratnog Beograda. Tokom bombardovanja SRJ 1999. godine,
Milo Đukanović će rizikujući oružani sukob sa Miloševićem i njegovom
vojskom, otvoriti vrata zemlje stotinama hiljada kosovskih
izbjeglica, što je jedna od rijetkih svijetlih tački novije
crnogorske istorije.
Ali, iako je Crna Gora prije više
od dvije decenije zvanično deklarisala novu politiku - evropeizaciju
unutar zemlje, suživot sa manjinskim narodima koje je terorisala
devedesetih i dobre odnose sa svim susjedima na Balkanu, sa teškom
prošlošću još suštinski nije raskinula.
Da parafraziram zagrebačkog
profesora Žarka Puhovskog – Crna Gora se danas ponaša slično
Austriji nakon Drugog svjetskog rata. I Austrija je slijedila
politiku Berlina, ali se nakon rata Zapad uglavnom koncentrisao na
Njemačku i zločine koje je počinila ta zemlja.
Đukanović se izvinio susjedima za
zablude iz prošlosti i za crnogorske ratne pohode, ali u suštini za
njegove vladavine (do skoro se činilo da će vladati vječno) nije
učinjeno ništa da u zemlji počne suočavanje sa prošlošću. Ovdje su
procesi za ratne zločine, počinjene od strane crnogorskih građana u
ratnim devedesetim, vođeni i rijetko i traljavo. U Crnoj Gori do
danas nije pokrenut nijedan postupak protiv lica koja su učestvovala
u opsadi Dubrovnika i okoline. U Hagu je za Dubrovnik odgovarao
general Pavle Strugar i još nekoliko njegovih saradnika. Srugar je
izručen od strane crnogorskih vlasti i stvari su se tu završile.
Ali, tako je i sa gotovo svim
ostalim predmetima za ratne zločine. Ako su procesi i otvoreni, pred
crnogorskim sudovima procesuirani su uglavnom izvršioci, dok su
nalogodavci ostali zaštićeni. Većina suđenja doživjela je fijasko.
Tako je i sa najpoznatijim – procesom povodom deportacije bosanskih
izbjeglica, koji su tražili utočište u Crnoj Gori. Njih preko
stotinu je crnogorska Vlada tokom proljeća 1992. godine, mimo
pravila Ženevske konvencije, vratila Karadžićevim snagama u Bosni i
Hercegovini – i tamo su ih pogubili. Nakon višegodišnjeg suđenja u
Podgorici, svi osumnjičeni u ovom postupku: oslobođeni su.
Inače, i za deportacije suđeno je
samo izvršiocima i to nakon dugog pritiska slobodnih medija i
nevladinih aktivista. Prema svjedočenjima, Vlada Mila Đukanovića,
tačnije njeno Ministarstvo unutrašnjih poslova, izdalo je naredbu da
se izbjeglice vrate u ratnu zonu – onima pred čijim su mačem
pobjegli. Predstavnici crnogorskih pravosudnih organa nikada nijesu
ni pomislili da za ovaj zločin sude nalogodavcima.
Crna Gora je zemlja bez pravde,
kako je to davno definisao Milovan Đilas. Pravde neće biti sve dok
je pravosuđe zarobljeno. A pravosuđe će biti zarobljeno sve dok ovom
državam vlada njen ratni vođa.
Vlast Mila Đukanovića okrunjena
je dvadeset devet godina nakon pohoda na Dubrovnik, na izborima 30.
avgusta. Nije jasno, zašto neki antiratni aktivisti iz regiona
sudbinu Crne Gore, pa čak i njen opstanak, poistovjećuju sa vlašću
Mila Đukanovića. A upravo je suprotno: nema Crne Gore dok se ne
obračuna sa najtamnijim sjenkama nedavne prošlosti.
01.10.2020.
www.vijesti.me/kolumne/473739/tamne-sjenke-dubrovnika
