TRIDESET GODINA OD NAPADA NA DUBROVNIK:
Sjeme naših poraza
Rat za mir i njegovi glavni
protagonisti u Crnoj Gori nakon tri decenije
Prije tačno 30 godina, jedinice
Jugoslavenske narodne armije (JNA), Teritorijalne odbrane Crne Gore
(TOCG) i Posebna jedinica milicije MUP-a Crne Gore su prešli
crnogorsko-hrvatsku granicu nakon pripremnih vazdušnih i
artiljerijskih udara. Gotovo 36 hiljada vojnika, rezervista i
pripadnika MUP-a iz Crne Gore, potpomognutim tenkovima, ratnom
mornaricom i avijacijom, će se kao lavina sručiti na pitomo Konavle
rušeći sve pred sobom. Istovremeno je krenuo napad JNA sa
hercegovačke strane da se presiječe jadranska magistrala, poluostrvo
Pelješac i Dubrovnik od ostatka Hrvatske. Nakon toga je trebalo
„pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i
biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu“,
piše u naredbi general-potpukovnika Jevrema Cokića, prvog
zapovjednika Druge operativne grupe JNA. Pored dubrovačke uveliko su
tekle i operacije presijecanja Hrvatske u zapadnoj i istočnoj
Slavoniji, Karlovcu dok su krajiški Srbi i JNA u zaleđini Zadra već
odsjekli Dalmaciju od ostatka zemlje. Vodeći srbijanski političari
su najavljivali granice proširene Srbije pod firmom preuređene
Jugoslavije „u kojoj će živeti svi oni koji to budu želeli“.
Po dokumentima Generalštaba i
izjavama generala Cokića 2008. dubrovačka operacija je trebala
trajati od 5 do maksimalno 25 dana. Savezni ministar odbrane general
Veljko Kadijević je rekao članu krnjeg Predsjedništva SFRJ Borisavu
Joviću da se na dubrovačkom sektoru hrvatske snage „mogu lako
likvidirati“ dok je tadašnji predsjednik crnogorske Vlade Milo
Đukanović javno izjavio da „kada bi za to imali interesa, mogli bi
bez većih problema prošetati i podalje teritorijom tzv. povijesne i
demokratske Hrvatske“.
Statistički gledano bili su u
pravu. Agresor je imao ogromnu prednost u ljudstvu (samo na
crnogorsko-hrvatskoj granici omjer je bio skoro 20:1), dok hrvatske
snage tehniku nisu imale osim nekoliko ranije zaplijenjenih topova i
minobacača. Na dan 1. oktobra 1991. hrvatske snage koje su branile
dubrovačko područje su brojale 410 boraca i još 70 u rezervi i do
početka opsade grada narasle su na nekih hiljadu i po. Međutim trupe
su naišle na srčan otpor branitelja i tek su 15. oktobra izbile na
Žarkovicu, udaljenu oko 2 kilometra od Dubrovnika. Isti dan je
okupiran i Cavtat. Od 27. oktobra Dubrovnik je bio pod opsadom i
napadima sa mora, kopna i vazduha. Prije toga se slilo u grad preko
15 hiljada izbjeglica iz opljačkanih i popaljenih Konavla. JNA je 7.
novembra uputila ultimatum za predaju grada koji je odbijen.
Kombinovani napad 6. decembra od strane mornarice, avijacije,
tenkova i pješadije na tvrđavu Imperijal na brdu Srđ, koja dominira
gradom, je propao zahvaljujući herojskom otporu branilaca. Uporedo
sa napadom na Srđ, vojska tada predvođena generalom Pavlom Strugarom
je iskalila bijes prema nepokorenom gradu granatiranjem starog
gradskog jezgra pod zaštitom UNESCO-a. Ubijeno je 13 civila i
napravljena velika materijalna šteta. JNA je gađala i gradsku
bolnicu natjeravši hirurge da operišu ranjenike u podrumu. Svjetska
javnost je bila zatečena do tada najgorim granatiranjem grada i
crnogorskim divljaštvom.
Međutim, ono što je vidjela
svjetska javnost je bilo suprotno prikazu državnih medija pod
kontrolom Demoktratske partije socijalista (tada još Saveza
komunista). Još od ranog ljeta 1991. godine i sukoba u Sloveniji
vodila se žestoka demonizacija svega što je imalo veze sa Hrvatskom,
Slovenijom i „domaćim izdajnicima“ među kojima je antiratni Monitor
bio posebno prokazan.
Kulminacija je došla u jesen
1991. RTCG i Pobjeda su tvrdili da je Hrvatska nagomilala 30 hiljada
ustaša i još nekoliko hiljada plaćenika Kurda na granicu sa Crnom
Gorom i da predstoji napad na Boku i garnizon JNA na Prevlaci koji
je na hrvatskoj teritoriji na ulazu u zaliv. Da bi sve izgledalo
uvjerljivije JNA je počela izvještavati o „pokušajima napada na
Prevlaku“ (bez objašnjenja šta to znači) u rasponu od 26. do 30.
septembra dok je 25. septembra 1991. na teritoriju crnogorskog sela
Žvinje „ispaljeno 8 mina od 82mm“ . To je naknadno potvrdio i
general Strugar 1992. dodavši da je „lično bio prisutan tog
septembra u Herceg Novom… prije toga je bilo snajperske i druge
vatre i morali smo odgovoriti“. Srpski inostrani ministar Vladislav
Jovanović je još dodao kako je „hrvatska vojska razorila dva stara
crnogorska grada, Herceg Novi i Prevlaku“.
Da nema nikakve nagomilane
ustaške vojske uz granicu koja se sprema ući u Crnu Goru će se ubrzo
uvjeriti crnogorske jedinice koje su 1. oktobra krenule u napad.
Štaviše, bivši oficir JNA i kasniji zapovjednik hrvatske odbrane
Dubrovnika Nojko Marinović je u Hagu u procesu protiv srpskog lidera
Slobodana Miloševića, izjavio da je bio očevidac ispaljenih granata
na Crnu Goru. One su zapravo ispaljene iz kasarne na Prevlaci kako
bi se „motivirali vojnici“. Kasnije analize međunarodnih posmatrača
će potvrditi ovaj iskaz. Takođe, veliki broj vojnih i državnih
dokumenata sa obje strane koje je u svojoj knjizi „Srce tame- Uloga
Vlade Crne Gore u ratnoj 1991. godini“ objavio poznati crnogorski
publicista i novinar Vladimir Jovanović jasno pokazuju da hrvatska
vojska jedva da je tada postojala u tom regionu a kamoli spremala
agresiju na Crnu Goru. U tom trenutku Hrvatska je napadnuta sa svih
strana, a četvrtina njene teritorije je bila pod kontrolom
Beograda.
Činjenice i logika neće omesti
premijera Mila Đukanovića i njegovog kolegu predsjednika Momira
Bulatovića da svjesno obmanjuju javnost za račun njihovog gazde u
Beogradu i nadoknade loš vojni odziv u Srbiji sa crnogorskim
topovskim mesom. Đukanović izjavljuje da je „Crna Gora napadnuta od
strane ustaša… najprije učestalim provokacijama a onda i stvarno
artiljerijskim granatama“ i da će „agresoru pokazati njegovo“. On je
nazvao „izdajnicima“ sve koji su se protivili bratoubilačkom ratu.
Štaviše „granice sa Hrvatskom će se povući pravednije i logičnije,
nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi“ urlao je
Đukanović koji je po sopstvenim riječima i šah omrznuo zbog
šahovnice.
Proteste opozicije protiv rata,
prije svega Liberalnog saveza (LSCG) i Socijaldemokratske partije
(SDP) premijer u Pobjedi od 3. i 22. oktobra 1991. naziva „galamom,
navodno mirotvornom, koja je u suštini podlo-politikantska“ i da se
„rat ne dobija dezerterstvom već mobilizacijom“. Organizuje se i lov
na dezertere kojima prijeti otkazima na poslu i krivičnim
procesuiranjem.
Kasnije će Bulatović i Đukanović
okrenuti ploču i svu krivicu svaliti na JNA. Bulatović je još 1996.
počeo davati otklon izjavama Slobodnoj Dalmaciji i Radiju Slobodna
Evropa dok je Đukanović 2000. u Dubrovniku izjavio „žaljenje za svu
bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje je nanio bilo koji
predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima“.
Međutim Đukanović nije nikad izrazio ni najmanje žaljenje za bol
koji je on lično nanio i Hrvatima i Crnogorcima koje je gurnuo jedne
protiv drugih. Hrvata je izginulo blizu 300 dok je 165 crnogorskih
građana platilo životom odlazak na „vojnu vježbu“ kako je zvanično
zavedeno slanje u rat. Đukanović je u studiju Hrvatske televizije
13. marta 2005. tvrdio kako je Crna Gora bila žrtva velikosrpske
manipulacije Slobodana Miloševića i Generalštaba JNA“ i da je i
„danas savršeno čist pred samim sobom na tu i sve druge teme“.
Međutim, dokumenta objavljena u
knjizi Vladimira Jovanovića pokazuju da je Crna Gora bila žrtva
manipulacije, prije svega Đukanovića i DPS-a koji su u borbi za
Veliku Srbiju bili „veći katolici i od pape“. Vlada Crne Gore je
znala tačno stanje stvari na granici sa Hrvatskom i najkasnije do
16. septembra znala detalje predstojeće agresije kojoj je svjesno i
ciljano pružila svu logističku i drugu pomoć. Vlada je 1991.
regrutovala i septembarsku klasu JNA, i čak morbidno naglasila da se
najbolji crnogorski regruti šalju u „krizna područja“ i naredila
opštinama da tragaju za dobrovoljcima-snajperistima. Preko
Ministarstva pravde je oslobođen veliki broj kriminalaca iz spuškog
zatvora i poslat na ratište. Jovanović dalje navodi da je, „premijer
Đukanović neposredno mobilisao rezerviste i u proljeće 1992“ kao i
da je Vlada preko RTCG i Pobjede „kontaminirala medijski prostor
najcrnjom ratnom propagandom“.
Svetozar Marović koji je prvi
izgovorio kovanicu „rat za mir“ se javno hvalio da je njegova Budva
dala više dobrovoljaca od Beograda. Ondašnji ministar zdravlja
Miomir Mugoša se u Skupštini 4. oktobra 1991. hvalisao da „mi iz
Vlade i ja lično kao ministar smo obišli linije fronta i ranjene…
ljudi se žestoko bore, a imao sam prilike neposredno da se uvjerim
da su ljudi ginuli do zadnjeg ispaljenog metka“. U okupiranom
Cavtatu se obreo kao oficir vojne Kontraobavještajne službe
(zloglasni KOS) i sadašnji glavni tužilački specijalac Đukanovića
Milivoje Katnić koga mnogi mještani i pritvorenici pamte po zlu i
premlaćivanjima u Hotelu Makedonija. Po tvrdnjama književnika
Jevrema Brkovića „u borbi protiv ustaša“ se dobrovoljno javila i
doskorašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica koja je to
negirala.
Kao vrhunac crnogorske mraka,
„Srce tame“ navodi da Vlada predvođena sadašnjim predsjednikom
države organizuje sa JNA i direktnu redistribuciju opljačkane robe,
ustupanje iste raznim privrednim subjektima i pojedincima u Crnoj
Gori. Tako iz depeše pov.br. 19-21/367 viceadmiral Miodrag Jokić
doznaje da je Lučkoj kapetaniji Kotor dodijeljen čamac iz ratnog
plijena „na osnovu konsultacije i saglasnosti Ministarstva za
privredu“ Vlade SR Crne Gore.
Jovanović na kraju sumira da nije
Vlada na čelu sa premijerom, a sada predsjednikom države, samo
pljačkala okupirana hrvatska područja. Naime, „dok su kod Dubrovnika
hiljade mobilisanih crnogorskih radnika krvarili, mnogi bivali
ranjeni a neki ubijeni, dok su drugi raspojasano pucali, ojkali,
demolirali i krali, pripremljen je teren za ortačko-kumovske
privatizacione pljačke njihovih preduzeća. Embrion nove klase
crnogorskih tranzicionih predatora začet je u jesen 1991. a potpuno
oblikovan protekcionističkim švercom goriva i cigareta tokom godina
produženog oružanog raspada bivše SFRJ i međunarodnih sankcija“. Sve
što je kasnije slijedilo u „dinamičnom razvoju države“ je bila
razrada manipulacija koje su Miloševićevi đaci naučili te ratne
godine.
www.monitor.co.me/trideset-godina-od-napada-na-dubrovnik-sjeme-nasih-poraza/
