U civiliziranom svijetu često, a u nas tako rijetko, izdaju se
pjesničko-slikarske monografije. Već omotnicom korica dobiva se u
vizualnom smislu tužan prolog za ono što slijedi iza tih korica.
Naišao sam u svojoj kućnoj knjižnici na briljantnu monografiju u
kojoj je pjesnički i likovno tretirano stradanje Dubrovnika u
posljednjoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Feđa
Šehović, alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od
kojih malo-malo pa vam zastane dah.
Sabrat mu po dubrovštini i izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko,
nije se ni trudio da samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom
koja bi i u Parizu bila na cijeni slikao je bol! Da, iz njegovih
prikaza dubrovačkog pakla na likovni način viče, urla, pretvara se u
golemi krik, taj četničkim streljivom izubijan umilni Dubrovnik.
Grad! I postojano stoji uspravan i odolijeva divljacima i divljačkoj
energiji…
Gledam nad krevetom drage žene u sarajevskom nam stanu središnju
kuću arkadijskog Straduna kako gori i lipsava pod udarima bombi,
pokopa i oproštaja.
A maestro Lukša Peko svaki je lijepo obrađeni kamen dočarao da
potencira tu nehumanost, to ljudožderstvo, to zgradožderstvo, što se
na Grad spustilo s brda okolnijeh… Nikad ranije u Gradu bilo nije,
ali naum da se sve civilizirano zapali, da se draguljne, stoljećima
čuvane stvari i relikvije, pak, ukradu. Sve to implicite u moćnu
grafiju pretvorilo je majstorstvo Lukše Peke.
Taj dim crni, zloslutni, to nije dim, to gore ostaci godspodstva
dubrovačkog, to gori i replika konte Iva Vojnovića, koji je znao
kazati kod pokopa i oproštaja: Othodu gospari.
I pored dima svijetla je grafija Pekova. Svijetla je Pekova slika
kao lice moje Svetlane, jer niti Grad niti Svetlana nikada se ničega
stidjeli nisu, jer nisu imali radi čega.
U ovoj imperijalnoj mapi dvojice uglednih stvaralaca dah slobode
izbija iz svake riječi, iz slike svake.
Zar nije fascinantno nadsvođen zločin kad o tom paklu veli prkosno
Feđa: Plemenitost je kraljica ljudskih osobina, a plemeniti čovjek
vitez iz knjiga i života, koji nas svojim dobrim djelima štiti i
ushićuje…
Kad su golubovi umirali pjesnici Dubrovnika su pjevali, a slikari
slikali…
U ovoj večeri sjećam se i golubova i pjesnika i slikara. Ta
plemenitost duše i golubije i čovječije stanuje srećom i u ovoj
mapi.
I pamtite kad su golubovi umirali nevini, u Dubrovniku nevinom…
izvor:
monitor.co.me ›››
.jpg)
_001.jpg)