DUBROVNIK - NA STRAŠNOM MJESTU
Sa prozora se Dubrovnik pruža kao
uramljena slika, a lađa kreće u pravcu Lokruma ostavljajući bijelu
brazdu za sobom. Opet sam tu, “na strašnom mjestu, gdje se svjetlost
miješa s morem", kako je zapisao dubrovački pjesnik
Mogla je to biti 1985. Gabrijel
je imao škodu i pun rezervoar, čini mi se da je Majo rekao - a da
odemo na kafu u Dubrovnik? A Gabrijel je namignuo: “Upadajte”.
Vožnja dolinom Neretve je uvijek puna radosnog iščekivanja -
naročito kada si mlad pa grabiš svaku šansu da ugledaš more.
Usput smo stali u nekoj
krajputaškoj kafani da pustimo vodu. U to vrijeme su klozeti
bestijalno smrdjeli, naročito početkom ljeta, kada se prepodnevna
svježina pretvarala u podnevnu vrućinu. Ali nama nije bilo važno.
Vozili smo se ka mitskom Dubrovniku.
Prvi Dubrovnik
Naše putovanje je bilo haotično i
nedosljedno. Zastajali smo u Gabrijelovom rodnom Konjicu, pa u
Jablanici gdje mu je bila djevojka, pa u Mostaru gdje smo pili kafu.
Tako smo stigli u Dubrovnik tek predveče. Škoda je jednim branikom
bila iznad provalije. Gabrijel je parkirao negdje ispod Jadranske
magistrale. Odatle viđen, Dubrovnik je sa svojim zidinama okupanim
suncem koje se opasno nakosilo iznad pučine izgledao ljepše nego na
razglednici. Znam da smo dugo hodali naniže, do mjesta koje se zove
Vrata od Buže. Taj ulaz u tvrđavu nastavlja se strmim stepenicama
oivičenim starim dubrovačkim kućama. Silazili smo u srce grada puni
divljenja.
Stari grad
Stari grad foto: D. Dedović
Ne sjećam se najbolje tog prvog
boravka. Na Stradunu je bila gužva. Socijalističko građanstvo
dubljeg novčanika je sjedjelo u okolnim kafanama, miris ribe,
bijelog luka i roštilja, zvuk sudaranja vinskih čaša u zdravici.
Dubrovnik kao socijalistički raj međunarodne reputacije.
Popili smo po pivo - mada smo
pošli na kafu. Za više nije bilo novca. Kupili smo lozu u
samoposluzi, vratili se uzbrdo do automobila. Pijuckali smo sjedeći
u škodi i posmatrajući kako se grad pretvara u tortu sa svjećicama
na damastnom stolnjaku.
U zoru smo se protezali,
iskrivljeni od drijemanja na sjedištima. Istok je prosipao
narandžaste iskre u vodu. Majo je otišao da protegene noge. Vratio
se za desetak minuta i rekao nam da je vidio Ibricu Jusića kako šeta
svog psa. Gabriel, koji je inače volio Springstina, na povratku kroz
Hercegovinu stalno puštao kasetu sa kojem pamtim stvar “Šalom,
Sara”.
Drugi Dubrovnik
Taj prvi Dubrovnik je za mene
umro 5. oktobra 1991. kada je granata ispaljena sa broda mornarice
JNA ubila Milana Milišića, jednog od najznačajnijih jugoslovenskih
književnika, rođenog Dubrovčanina i kosmopolitu. Miljenko Jergović
će 20 godina nakon njegove smrti zapisati: “Hrvati imaju nelagodu s
okolnostima njegova života, Srbi s okolnostima njegove smrti”.
Nelagoda Srba bi mogla biti očigledna - topovi upereni na Dubrovnik
nisu samo zločinački već i vojno, politički, strateški potpuno
besmisleni. Ali hrvatska nelagoda? Nju je opisao Pero Kvesić,
zabilježivši telefonski razgovor sa Milišićem nekoliko dana prije
pjesnikove pogibije: “Do tada je radio kao dramaturg u dubrovačkom
kazalištu i oporo se šalio s tim kako su mu, usprkos tome što nije
bilo većeg Dubrovčanina od njega, dali otkaz zato jer nije bio
pravovjeran i poželjnih krvnih zrnaca”. Milišićev otac Risto,
dubrovački trgovac tkaninama, porijeklom je bio iz okoline Trebinja,
a majka Olga iz Sarajeva. Srpsko porijeklo, jugoslovensko
opredjeljenje, ljubav prema rodnom gradu.
foto: D. Dedović
Milan Milišić je zbog objavljene
priče o dubrovačkom gostioničaru, Čehu, kojeg su bez krivice 1945.
strijeljale nove komunističke vlasti, 1983. osuđen na uslovni
zatvor. Nije se prilagođavao prosjeku i krdu. Tako je i umro. Sa
njim je ubijen jugoslovenski Dubrovnik. Onaj koji sam posjetio samo
šest godina prije toga, u kojem nisam mogao, osim bolne ljepote,
pronaći ni jednog traga buduće kataklizme. U jednoj pjesmi iz 1977.
(Tvoje dno) Milišić možda i sluti gdje će umrijeti: “Na strašnom
mjestu, gdje se svjetlost miješa/ s morem...”
Banov Bluz
Ove redove ispisujem na Banovom
Brdu, koje je nazvano po Matiji Banu, Dubrovčaninu, neraskidivo
povezanim sa srpskom istorijom i kulturom. On je odrastao i školovao
se u Dubrovniku, radio je kao nastavnik italijanskog jezika u
Carigradu, gdje je, neki kažu, pao pod uticaj poljskih
panslavističkih emigranata. Kako god, 1844. je sa 26 godina došao u
Beograd, gdje je postao privatni profesor kneževe ćerke. Uslijedilo
je diplomatsko službovanje i ideološki koncept južnoslovenskog
ujedinjenja pod liderstvom Srbije. Manje je poznato da je Matija Ban
preveo i prilagodio jedan poljski vojni udžbenik o gerilskom
ratovanju, upotrebljavajući 1848. prvi put riječ “četnik”. Ali da je
prije toga 1835. skovao imenicu “Jugosloven”. On je prvi imao ideju
za podizanje Hrama Svetog Save na Vračaru. Pred kraj XIX vijeka Ban
nije bio usamljena pojava među Dubrovčanima. Istoriografija kaže da
su se preko 1.000 Dubrovčana, među njima dvadesetak katoličkih
svećenika krajem XIX vijeka javno deklarisali kao Srbi i da je tzv.
“srbokatolički” pokret ostavio traga i na mapi grada: Šetalište Nika
i Meda Pucića, Ulica Pera Budmanija, Ulica Baltazara Bogišića.
Ova srpskohrvatska romansa je
skrajnuta kao istorijski višak. Na tome su svojski radili političari
s kraja XX veka.Vila Matije Bana, koja je 1862. sagrađena na Golom
brdu, koje će docnije postati Banovo brdo jedna je od prvih
građevina koje su austrougarski topovi srušili početkom Velikog
rata. Ostalo je samo ime ovog kraja koje zauvijek spaja Dubrovnik i
Beograd.
Treći Dubrovnik
Kafei u Starom gradu
Kafei u Starom gradu foto: D.
Dedović
Negdje jeseni 2008. Dubrovnik je
ponovo iskrsao u mom realnom životu. Bio sam pozvan na regionalni
skup o mogućnostima pomirenja. Organizatori su učesnicima
rezervisali sobe u hotelu Excelsior. Sa prozora se Dubrovnik pružio
kao uramljena slika na kojoj je svjetlucalo more, a lađa se kretala
u pravcu Lokruma ostavljajući bijelu brazdu za sobom. Od 1913. ovamo
dolaze bjelosvjetska imena - od kraljice Elizabete, do Orsona Velsa,
Elizabete Tejlor, Rodžera Mura, Sofije Loren, Fransisa Forda Kopole
- neke od fotografija u hodnicima, zastrtim debelim stazama svjedoče
o tome. Osjetio sam da moje mjesto možda više nije na sjedištu škode
gore iznad grada, ali sigurno ni ovdje, među plutokratskim avetima.
Grupa regionalnih entuzijasta je
poslije mnoštva seminara o tehnikama konstruktivnog kopanja po
prošlosti u ime budućnosti, otišla na piće u jedan kafe nadomak
Straduna. Jesen je već poodmakla, turista je bilo malo. Ali kafić je
bio pun. Gazda je poslužio piće za šankom jer nije bilo mjesta za
stolovima. Mladić i djevojka koji su govorili ekavski izazvali su
njegovu pažnju. Prekinuo je italijansku kanconu koja je do tada
vedrim tonovima bojila veče i stavio u uređaj neki drugi kompakt
disk. Iz zvučnika se začulo:
Ti si žena iz zemlje u kojoj
caruje strast ljude opija vino, ljubavne pesme i vlast!
U staroj luci
U staroj lucifoto: D. Dedović
Bajagina stvar iz septembra 1991.
kada je Milan Milišić još bio živ, a Dubrovnik nenačet granatama.
Bajaga je jedva došao do refrena - Ti svoje srce kriješ u koži
krokodila/ i gledaš me u lice sa očima civila - kada se iz dubine
prostorije začuo hrapavi muški glas: “Gasi to!” Gazda je začuđeno
gledao u tipa koji je nosio kožnu rokersku jaknu, brada mu se
srebrila prvim sijedim vlasima. Prišao je šanku, lupio šakom po
njemu i rekao: “Ovaj grad je gorio. Isključi to”.
Gazda nas je obuhvatio
izvinjavajućim pogledom. Isključio je Bajagu i pustio neki britanski
pop. Svi su nastavili da čavrljaju praveći se da se ništa nije
dogodilo.
Konačni Dubrovnik
Sedam godina kasnije dolazim
autobusom na jednodnevni izlet iz Herceg Novog. U grad ulazim na
Vrata od Pila iznad kojih me pozdravlja Meštroivićev kip Svetog
Vlaha. Sve je tu, i Stradun i Sponza i Kneževa palata i onih
nekoliko hiljada skalina. Kraj maja, a sunce nemilosrdno peče.
Penjem se na tvrđavu, zavirujem u sjenovite sokake. Borim se za
mjesto sa gomilom turista koja se sa kruzera valja u grad. Vodiči se
nadvikuju na raznim jezicima. Lingua slava - slovinski - kako su
Dubrovčani vjekovima zvali svoj jezik, jedva da je prisutan u toj
vavilonskoj zbrci. Sjetim se teksta Milana Milišića “Pogledaj,
Dubrovnik!” iz davne 1982. “Hrpa prolaznika zaklanja vam pogled na
pojedinca i na zgrade, na prozore, vrata. ... sve je to onaj višak
koji prikriva suštinu prostora koji je Dubrovnik“.
Stara luka
Stara lukafoto: D. Dedović
Osamdesetih još nisu bili na
pomolu ni kruzeri koji će nekontrolisano povećati dubrovački višak,
ni pandemija koja će to hipertrofirano tkivo oljuštiti sa
Milišićevog Dubrovnika.
Uputim se van zidina, pored Stare
luke, naviše, ka bistrou Revelin. Odatle još jednom odmorim oči:
brodice, tvrđave zvonici i kupole. Dva kapućina koštaju skoro deset
eura. Možda bi se trebalo popeti na Srđ i odatle davnim studentskim
očima pogledati grad.
Milan Milišić je zapisao da
postoji mnogo načina da se vidi Dubrovnik, a jedan od njih je
pjesnik otkrio približavajući se rodnom gradu u avionu. Na one koju
umiju da vide ljepotu, promjena perspektive djeluje kao čarolija: “U
takvim prilikama svaki put sam zapanjen, kao putnik došao izdaleka i
slučajno tu zatečen jasnošću iskaza“.
Palata Sponza
Palata Sponzafoto: D. Dedović
www.vijesti.me/kolumne/487993/dubrovnik-na-strasnom-mjestu
