Prvog oktobra 1991. godine Crna Gora je, nažalost, prešla na stranu
tame i mraka. Umjesto da bude čuvar svjetlosti, pridružila se onima
koji su pokušali da ugase svjetionik Jadrana, Dubrovnik. Tog dana,
predvođeni velikosrpskim nacionalistima, naši crnogorski rezervisti
postali su dio ratne mašinerije koja je udarila na grad kulture,
slobode i ljepote, grad pod zaštitom svetog Vlaha. Bio je to ne samo
vojni napad, već moralni sunovrat.
Trideset četiri godine kasnije, Dubrovnik je obnovio svoje kamene
zidine. Ali Crna Gora, još uvijek, nije obnovila svoje moralne
temelje. Ako nam Hrvati, u svojoj plemenitosti, mogu oprostiti
istorija to nikada neće učiniti. Istorija je neumoljiva i podśeća
nas da smo pristali na agresiju koja nikada nije smjela biti naša.
Tada su topovi pucali na grad svjetlosti, a zapravo su rušili sve
moralne granice Crne Gore.
Ipak, u toj tami postojali su oni koji nijesu ćutali. Brojni
intelektualci, indipendisti i montenegristi svih nacija i vjera, 1.
februara 1992. godine okupili su se na Cetinju. Bio je to antiratni
i prozapadni skup, ali i jasan glas za nezavisnu Crnu Goru. Sa
Lovćena se orilo: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“ –
stih Cetinjanina Marka Popovića. Bio je to vapaj i molitva,
priznanje da smo zalutali. Bio je to čin hrabrosti, jer su mnogi
tada rizikovali sve da bi rekli istinu dok je režim orio ratne
pjesme i bojne glasove o “srpskom Dubrovniku.” U tim istim
vremenima, veliki crnogorski pjesnik Vito Nikolić napisao je
potresnu pjesmu „Noć sa Dubrovnikom“. Njegovi stihovi, prožeti tugom
i grižnjom savjesti, postali su poetsko svjedočanstvo da Crna Gora
ima glasove koji se nijesu mirili sa sramotom. Dubrovnik za Nikolića
nije bio „tuđi grad“, već sopstvena rana, ogledalo naše
odgovornosti. To je dokaz da književnost zna biti savjest kada
politika zaćuti.
Velikosrpski nacionalizam, nažalost, nije ostao zakopan (sahranjen)
u ruševinama 1991. godine. On je samo promijenio masku i nastavio da
djeluje, ne više granatama, već lažima, negiranjem crnogorske i
hrvatske nacije i jezika, potiranjem kulture i pokušajima da se Crna
Gora predstavi kao „tuđi prostor“. Danas ta ideologija ne puca po
zidinama Dubrovnika, već udara po svijesti Crnogoraca, želeći da
razori njihove temelje iznutra. Kao što su nekada topovi gađali grad
svetog Vlaha, tako danas propagandne parole i istorijski falsifikati
pokušavaju da uruše samu ideju crnogorske državnosti. Velikosrpski
nacionalizam nije prijetnja samo Dubrovniku ili Hrvatima u Crnoj
Gori on je prije svega prijetnja samoj Crnoj Gori. Jer narod koji
pristane da mu drugi piše ime i istoriju, prestaje da postoji. Ako
Crna Gora jasno i nepovratno ne odbaci taj teret, uvijek će
postojati oni koji bi je ponovo poveli na puteve sramote.
Danas, dok u Evropi ponovo jačaju ideologije mraka koje u Crnoj Gori
dobijaju svoje lice u takozvanom „srpsko-ruskom svetu“, ne smijemo
zatvarati oči. Oni koji su prije 34 godine urlali „udri na
Dubrovnik“, danas bi, pod drugim parolama, ponovo poveli bojne
pokliče protiv slobode, različitosti i kulture. Naša je obaveza da
ih prepoznamo i da ih zaustavimo riječju, djelom, istinom. Dubrovnik
nije samo hrvatski grad. On je evropski, mediteranski, svjetski
simbol. Napasti Dubrovnik značilo je napasti sopstvenu istoriju,
sopstvenu čast, sopstveno biće. I zato, i danas i sjutra, i za vijek
vijekova, taj čin ostaje crna mrlja na našem obrazu.
Ovo nije glas mržnje, već glas savjesti. Nema budućnosti za one koji
gaze preko svoje prošlosti, kao što nema svjetlosti za onoga ko se
boji da upali luču istine. Ako zanijemimo, zlo će se ponovo
obrušiti. Ako progovorimo, naše riječi postaće bedem protiv
ponavljanja istorije. Crna Gora mora znati priznanje je put, a
kajanje snaga. Vaš oprost, dragi Dubrovčani, jeste mjera vaše
veličine. Ali naše neumoljivo podśećanje sebi da nismo smjeli to je
mjera našeg dostojanstva. I zato, pred Dubrovnikom, kažem možda nam
možete oprostiti. Ali sami sebi mi ne smijemo.
