DUBROVNIČE
Tog dana kada je trebalo da čuvamo more
donijeli smo tamu na tvoje zidine,
kao da smo htjeli da ubijemo čast u sebi.
Granate su padale,
a meni se činilo da padaju zvijezde u Jadran,
da se pjena pretvara u stid.
Dubrovniče,
biseru što si stoljećima zidao slobodu
od kamena i riječi,
tog oktobra 1991.
mi smo ti došli kao jahači apokalipse.
A trebali smo doći kao braća,
kao more što spaja,
kao vjetar što nosi isti miris maslina.
Grmjeli su topovi,
a ćutala je savjest,
samo su pjesnici plakali,
oni što su ti u noći pjevali:
'Oprosti nam, Dubrovniče'.
Danas tvoje rane jesu zarasle,
ali naše nijesu.
Tvoje zidine ponovo stoje uspravno,
naša savjest još uvijek strepi.
Dubrovniče,
ne brojim tvoje rane,
jer znam one su i naše.
Svaka granata na tvojim zidinama
razbila je lice Crne Gore
i lice čovječnosti
u koje se danas gledamo.
Ako možeš oprosti.
Ako ne primi moje ćutanje kao krik.
Ali znaj
moje pero biće svjedok,
mač protiv zaborava.
I svaki put kada pogledam more
vidim tvoj odsjaj,
grad kamena, grad slobode,
grad što je preživio tamu
da bi nama pokazao
kako izgleda svjetlost i uzvišenost,
i da nas podsjeti
da je krivica okov na našim rukama.
